Zagreb, (IKA) – Na povratku iz Zagreba preminuo je 28. rujna od posljedica teške prometne nesreće blizu Beograda o. Lorand Kilbertus, član Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. U Beogradu je 1. listopada ispraćen u Zagreb te su se u crkvi Sv. Petra okupili mnogobrojni vjernici i pokojnikovi prijatelji. Misu zadušnicu predvodio je apostolski nuncij u Srbiji i Crnoj Gori nadbiskup Eugenio Sbarbaro. Od pokojnika se oprostio generalni vikar Beogradske nadbiskupije fra Leopold Rohmes. U ime poglavara Srpske pravoslavne crkve i svoje osobno, ispraćaju je nazočio episkop bački i član Svetog arhijerejskog sinoda SPC Irinej Bulović. On se oprostio od pokojnika “u ime duhovnih veza koje su njegov život ukrstile s ocem Lorandom”. Bili su nazočni i predstavnici drugih vjerskih zajednica. Za tu prigodu improvizirani zbor pravoslavnih svećenika i studenata Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu otpjevao je dio službe za pokojne po bizantskom obredu. Od svoga dugogodišnjeg duhovnika oprostio se i zbor crkve Sv. Petra, izvođenjem njegovih skladbi. U srijedu 5. listopada o. Lorand pokopan je na Mirogoju u Zagrebu. Pogrebne obrede i misu zadušnicu u bazilici Presvetog Srca Isusova predvodio je beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar, koji je zbog toga doputovao iz Rima sa Sinode biskupa. Kod groba je pokojnikov lik prikazao provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Ivan Koprek. U propovijedi na misi nadbiskup Hočevar istaknuo je pokojnikove ljudske, svećeničke i glazbeničke kvalitete, te njegovo značenje za dušobrižnički rad u Beogradu. Koncelebriralo je tridesetak svećenika, a bili su nazočni i veleposlanici Malteškog viteškog reda iz Beograda i Zagreba. Kod pogreba su pjevala pokojnikova braća – isusovci, a u tijeku mise akademski zbor “Palma” koji je izvodio Kilbertusove skladbe.
Lorand Kilbertus rođen je 25. rujna 1928. u Sečenovu (danas Dužine) u Banatu, od oca Filipa, po nacionalnosti Nijemca i majke Vilme, Mađarice. Kod svojih roditelja-učitelja pohađa osnovnu školu, a od 1939. do 1947. pitomac je Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa i klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu. Godine 1947. ulazi u Družbu Isusovu: u Zagrebu, gdje obavlja novicijat od 1947. do 1949. i studij filozofije (1949-1952). Nakon odsluženog vojnog roka u Sarajevu postaje 1953./54. odgojiteljem u sjemeništu na Šalati. Teologiju također studira u Zagrebu od 1954. do 1958. Za svećenika je zaređen 1957., a završnu isusovačku formaciju (tzv. treću probaciju) obavio je u Dubrovniku 1958./59. Pastoralno djeluje kao kateheta najprije u Zagrebu u bazilici Presvetog Srca Isusova (1959-60), a zatim je župnik i superior na Telepu u Novom Sadu (1960-1961). Od 1961. do 1966. glazbeni je odgojitelj u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. U Beogradu je kapelan u župi sv. Petra u Makedonskoj ulici od 1966. do 1973. Od 1973. do 1986. djeluje pastoralno u Zagrebu, gdje je uz ostalo u bazilici Srca Isusova odgovoran za crkvenu glazbu. Od 1986. ponovno služi u Beogradu: do 1991. kao župni vikar, kao župnik i superior do 2000., a zatim do smrti kao pastoralni djelatnik. U Beogradu je došla do izražaja njegova poliglotska nadarenost. Vršio je, naime, dušobrižničku službu ne samo za Beograđane, nego i za članove raznih veleposlanstava. Osim hrvatskoga jezika, govorio je njemački, mađarski, engleski, francuski, talijanski i latinski jezik. O. Kilbertus se odlikovao smirenošću, otmjenošću i profinjenošću. Bio je susretljiv i spreman svakome pomoći, blizak kako jednostavnim tako i učenim ljudima. Svi su ga zbog toga voljeli. Osim glazbe, bila mu je draga i likovna umjetnost (povremeno je izrađivao crteže i skulpture). Rado je raspravljao o filozofskim i teološkim pitanjima, pokazujući zavidno znanje i upućenost u probleme. Bio je širokih vidika i ekumenski vrlo otvoren. Dokaz za to je i činjenica da je bio jedan od osnivača Međureligijskog centra u Beogradu. Pohađao je često bolesnike, i one najteže, npr. oboljele od AIDS-a, ispovijedao, katehizirao. Bio je odgovoran za glazbu u crkvi, a vršio je i službu duhovnika Malteškoga viteškog reda. Od roditelja je dobio osnovnu glazbenu izobrazbu. Odrastao je uz oca orguljaša, što ga već zarana uvodi u liturgijska zbivanja u crkvi. O. Kilbertus isticao je da je za njegov glazbeni razvoj odsudan utjecaj imao skladatelj Miroslav Magdalenić, koji je bio njegov profesor glazbe u sjemeništu. Nakon Magdalenićeva odlaska (1941) nije više imao sustavne glazbene potpore u školi. Kao gimnazijalac slušao je poznatog orguljaša u zagrebačkoj katedrali Franju Dugana i oduševljavao se osobito njegovim improvizacijama. Kada je 1953. postao odgojiteljem u sjemeništu na Šalati, započeo je sustavnu glazbenu izobrazbu kod maestra Albe Vidakovića, što je u ograničenim mogućnostima nastavio i za vrijeme studija teologije. U tijeku pastoralnog djelovanja u Zagrebu komponira prvu glazbenu zbirku himana (1959-60). U Novom Sadu započinje rad na drugoj zbirci, a od 1961. do 1966. na Šalati u Zagrebu sklada treću zbirku himana. U razdoblju od 1966. do 1973. dovršava u Beogradu skladanje svoje prve mise. Ujedno nastavlja izrađivati vlastitu školu (udžbenik) za orgulje, koja u praksi daje brze i dobre rezultate. U Zagrebu zatim objavljuje “Školu za orgulje” i sklada drugu misu. Razumio se i u gradnju orgulja te je utjecao na poznatog talijanskog graditelja orgulja Gustava Zanina, koji je izradio (proširio) orgulje u bazilici Presvetog Srca Isusova. Beogradski umjetnički krugovi ističu kako je o. Kilbertus kao orguljaš i skladatelj dao značajan prinos tamošnjem kulturnom životu, napose njegovanjem ranokršćanske i srednjovjekovne crkvene glazbe.