Đakovo, (IKA) – Povjerenstvo Teološko-pastoralnog seminara i ove je godine organiziralo Teološko-pastoralni seminar za svećenike i redovnike Đakovačke i Srijemske biskupije. Tema TPS-a bila je “Župna zajednica: Načela i metodologija rada s odraslima”. Ovogodišnju temu seminara đakovački i srijemski svećenici i redovnici pokušali su osvijetliti i produbiti kroz tri komplementarne cjeline. Prvi dan bio je posvećen teološko-ekleziološkom aspektu suodgovornosti svih krštenika u Crkvi, koja u svome izvorištu ne može biti drugačija nego volonterskoga karaktera. Drugoga dana razmišljalo se o planiranju i konkretnim pastoralnim oblicima i modelima rada s odraslima, a posljednji je dan bio namijenjen usmjerenju prema novom liku župne zajednice.
Seminar je održan u prostorijama Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu od 15. do 17. rujna, a u radu je svakoga dana sudjelovalo stotinjak svećenika. Nakon molitve koju je svakoga dana pripremao vlč. Bože Radoš, a glazbeno popratio mo. Ivan Andrić, svećenike je pozdravio dijecezanski biskup Marin Srakić. Napomenuo je kako se dosta sadašnjega pastoralnog djelovanja usmjerava prema djeci i mladima dok Opći katehetski direktorij na prvom mjestu spominje odrasle. Pastoralno djelovanje koje je usmjereno odraslima odnosi se na one koji su postigli određenu životnu zrelost, ali i na one koji se još nalaze na putu odrastanja, posebno po pitanju vjerskoga života. Svećenički rad s odraslima nema za cilj stjecanje i učenje određenih ponašanja, odnosno nije “šegrtovanje”, već je trajna formacija u smislu sazrijevanja u vjeri. Stoga pastoralni rad s odraslima obuhvaća široko područje, odnosno uključuje svu životnu problematiku. Kao što svećenici imaju trajnu formaciju, želi se i odrasle vjernike potaknuti na trajno sazrijevanje u vjeri. Svakako da odrasli već imaju neka iskustva koja svećenici u svom pastoralnom radu s njima moraju respektirati.
Nazočne je zatim pozdravio i dr. Nikola Dogan, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, istaknuvši, između ostalog, kako je potrebno da župna zajednica živi životom zreloga i odgovornog kršćanskoga života, što danas nipošto nije lako.
Predsjednik Povjerenstva Teološko-pastoralnog seminara pomoćni biskup đakovački i srijemski Đuro Hranić u uvodu je istaknuo kako je pastoralni rad s mlađim odraslim ljudima na Drugoj biskupijskoj sinodi đakovačkoj i srijemskoj prepoznat kao jedan od prioritetnih zahtjeva. Pastoralni rad s ljudima u naponu životne snage koji se nalaze uronjeni u različite životne ambijente, s različitim osobnim interesima, osobnom obiteljskom i sociološkom problematikom, s različitim profesijama i stupnjevima obrazovanja, zahtijeva veliku pastoralnu ljubav, osobnu teološku i duhovnu potkovanost te usvajanje prilagođene metodologije Kristova principa utjelovljenja. K tome je te iste vjernike potrebno dovesti do zrelosti vjere, crkvene suodgovornosti i preuzimanja kršćanske odgovornosti za svijet i društvo u kojemu živimo. S toga je rad s odraslima vrlo zahtjevan, zaključio je biskup Hranić. Prvi referat je izložio prof. dr. Nediljko Ante Ančić na temu “Od ekleziologije odgovornosti prema dobrovoljnosti”. Istaknuo je kako je dragovoljna aktivnost bitna odrednica svakog vjernika i da se ona napaja samo na istinskoj duhovnosti. Stoga je dragovoljnom djelovanju potrebno posvetiti posebnu pozornost u župnim zajednicama te je pobuđivati, organizirati i pratiti. Osim dragovoljnosti koja postoji u župnim zajednicama, danas je dragovoljni rad i važan općedruštveni fenomen. U osvrtu nazočnih na taj referat pokušalo se usporediti prilike po pitanju dragovoljnosti u našoj domovini i biskupiji s prilikama koje postoje u biskupijama Njemačke i Austrije. Budući da je crkveno djelovanje u tim zemljama općenito mnogo organiziranije, a onda i u dragovoljnom djelovanju, na prvi se pogled može steći dojam da su naši vjernici manje zauzeti. Međutim, to nije točno već je problem što ovakvo dragovoljno djelovanje kod nas ne bude posebno zabilježeno ni obznanjeno. Dr. Pero Ančić zaključio je kako je upravo stoga potrebno dragovoljni rad u župnim zajednicama organizirati i pratiti. To je posebna zadaća svećenika, budući da kod nas vjernici još uvijek čekaju njegovu inicijativu. Nasuprot tome, biskup Srakić je naveo iskustvo Crkve u Italiji gdje je dragovoljno djelovanje, ne samo dobro organizirano, nego je zbog svoje obimnosti bilo i zakonski popraćeno. Ali, usprkos svemu tome, dragovoljni entuzijazam u posljednje vrijeme nalazi se u velikom opadanju. Našu situaciju ne treba gledati samo s negativnog aspekta, jer je kod nas dragovoljno djelovanje ipak i prisutno u znatnoj mjeri. Potrebno je voditi računa o organizaciji te posebno na dragovoljni rad poticati zaposlene i situirane vjernike da tjedno barem jedan sat svoga vremena daruju župnoj zajednici.
Drugi referat održao je dr. Ivan Štengl, pod naslovom “Temeljna načela i metodologija rada s odraslima”. Istaknuo je kako kod nas postoji određena nespremnost za pastoralni rad s odraslima, a što je posljedica socijalizma koji je taj rad sprječavao i omogućavao samo ograničeni pastoral. Pored toga, pastoral odraslih je zahtjevniji od pastoralnog rada s djecom te se zato teško razvija. Dr. Štengl smatra da je u pastoralnom radu s odraslima jako važno uključiti mlade bračne parove u život župne zajednice. Oni se nalaze u prijelaznom i odlučujućem stadiju života, kada usklađuju svoj poslovni i obiteljski život te im se mora pomoći da uslijed toga ne zapostave i sudjelovanje u životu zajednice, kako to, nažalost, prečesto biva. Rad s odraslima znači ulazak u komunikaciju te je potrebno poznavati i poštovati osnovna pravila komunikacije, emocionalne inteligencije i psihologije odraslih. U raspravi se razgovaralo o mogućnostima uključivanja mladih bračnih parova u život župne zajednice. Taj je proces vrlo težak i zahtjevan, ali ipak se te mlade ljude ne smije ostaviti da se sami snalaze. Problem je i u kod nas postojećoj metodologiji rada s odraslima koja je izrazito frontalnoga i imperativnog karaktera. Primijećeno je i kako je većina naših župnih zajednica još uvijek tradicionalnog karaktera, pogotovo one seoske, i da teško prihvaćaju suvremenu metodologiju. U njima se rad s odraslima uglavnom svodi na osobne susrete sa svećenikom prilikom životnih prekretnica te je te trenutke potrebno znati iskoristiti u pastoralnom smislu. Primijećeno je također da svećenici ne iskorištavaju u dovoljnoj mjeri formacijske susrete za odrasle koji se organiziraju na biskupijskoj razini, a što se pokazalo kao velika pomoć u pastoralnom radu s odraslima.
U poslijepodnevnom dijelu seminara na programu je bio referat doc. dr. Josipa Šimunovića “Zašto odrasli imaju pastoralni prioritet u Crkvi danas?”. Prema njegovu mišljenju dovoljan pokazatelj za prioritet rada s odraslima su podaci različitih istraživanja religioznog života u Hrvatskoj, koji pokazuju prisutnost visokog postotka onih koji se deklariraju katolicima, ali vjeru zapravo ne prakticiraju. Ista istraživanja pokazuju i veliku neprosvijećenost vjernika po pitanju temeljnih vjerskih istina. Da bi se s ovakvog površnog prešlo na duboko svjedočanski i zauzet vjerski život, upravo je najpotrebniji pastoralni rad s odraslima. Koreferat o pastoralnim prioritetima u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji izložio je biskup Hranić. Pored svih drugih prioriteta, dr. Hranić je posebno istaknuo i rad sa svećenicima koji su otvoreni za suradnju, budući da jedan dio njih ne prihvaća nove pastoralne projekte. U raspravi koja je uslijedila, prosvjedovalo se protiv takve podjele svećenika i postavilo se pitanje kriterija za određivanje pastoralnih prioriteta. Biskup Srakić zaključio je kako se među svećenike ne može i ne smije uvoditi nikakva podjela i istaknuo kako je doista teško odrediti prioritete pastoralnog djelovanja, budući da je mnogo toga što je u pastoralnom djelovanju važno. Kao jedan od prioriteta spomenut je i odgoj kandidata za svećenike. Biskup Hranić vidi nebrojene mogućnosti za volontarijat u Crkvi i društvu.
Prvi referat drugoga radnog dana bilo je izlaganje dr. Ivice Pažina na temu “Pastoralno-katehetski rad s odraslim vjernicima”. Istaknuo je kako u pastoralnom radu s odraslima postoji velika diferenciranost pristupa i modela, budući da je takva i sama struktura odrasle populacije. Također se pojedini vrlo uspješni pristupi i modeli s vremenom moraju napustiti jer više, zbog mnogih utjecaja, ne bivaju uspješni. Poradi toga je uvijek potrebno pronalaziti nove pastoralne putove, pristupe i modele koji će biti uspješni, odnosno uvijek ići tamo gdje su ljudi. Uslijedio je koreferat mr. Stanislava Šote o pastoralnom planiranju rada jedne župne skupine. Nakon toga na programu je bio prvi dio rada u skupinama, od koji se svaka bavila pastoralnim radom s jednom skupinom vjernika u župnoj zajednici: biblijska skupina, ministrantska skupina, čitači, karitativna skupina, župne katehete, župna pastoralna vijeća, skupine bračnih parova, mladi, studenti i intelektualci.
Poslijepodnevni rad započeo je izlaganjem dr. Vladimira Dugalića na temu “Važnost laičkih udruga u civilnom društvu”. Istaknuo je kako je nakon komunizma mentalitet u našem društvu takav da ima jako malo ozbiljnih i stvarno aktivnih udruga, premda ih je relativno dosta registriranih. Sve to je pokazatelj da je naše civilno društvo vrlo nerazvijeno i nezainteresirano, a slično je stanje i vjerskih udruga koje bi u tome društvu trebale djelovati. Stoga je nužan dugoročni pastoralni rad s odraslima da bi se ovakvo stanje promijenilo i osjetila prisutnost katoličkih udruga u civilnom društvu.
Uslijedila su dva koreferata: “Vjernička društva i volonterstvo u kanonskom pravu”, mr. Mate Mićana i “Praktični rad s Biblijom” mr. Marka Tomića, nakon kojih je započela diskusija u kojoj je svećenicima, posebno mlađima, prigovorena slaba zainteresiranost za vrlo izazovnu i aktualnu temu laičkih udruga u civilnom društvu. Tom prigovoru uzvraćeno je primjedbom kako ni vjeroučitelji ne pokazuju interes i angažman za tu temu, te da se tu radi samo o jednom segmentu rada s odraslima, koji se zbog osobnih afiniteta ne treba apsolutizirati. U daljnjem razmišljanju spomenuta je potreba suradnje s društvenim udrugama u kojima već jesu prisutni naši vjernici, odnosno nepostojanje udruga s katoličkim predznakom ne znači da vjernici nisu prisutni u društvu. Predloženo je i da postojeće malobrojne katoličke udruge u svojem djelovanju trebaju koristiti jaču medijsku prezentaciju. Međutim, to je gotovo nemoguće, budući da su mediji potpuno nezainteresirani za ovo područje. Društvene udruge su u boljoj poziciji jer ih potpomaže država i jer se financiraju iz inozemstva. Potom se prešlo na drugi dio rada u skupinama čije su teme bile: udruge-vjernička društva, suradnici u župnom listu, posebne skupine, osobe s posebnim potrebama i misijska skupina.
Posljednjega dana referat “Etika dobrovoljnoga rada” održao je prof. dr. Pero Aračić, pokazavši problematiku razgraničavanja dragovoljnoga i plaćenog djelovanja, odnosno opasnost da se dragovoljno djelovanje ili pretvori u plaćeni rad ili da se nikako ne vrednuje. Premda u pojedinim slučajevima ona postoji, kod nas je potrebno uvoditi i razvijati kulturu zahvalnosti. Nakon toga dr. Ivo Džinić izložio je koreferat o pastoralu s rastavljenima i s rastavljenima i ponovno vjenčanima. U diskusiji je po pitanju dragovoljnog djelovanja postavljeno pitanje mogućnosti povremene nagrade volonterima. Primijećeno je kako je potreban oprez u suradnji s volonterima koje svećenici ne poznaju jer se oni kasnije mogu pokazati kao izrazito negativne ili nemoralne osobe. Primijećeno je kako je u našim župnim zajednicama još uvijek premali broj suradnika i volontera u odnosu na broj vjernika te da je u tom smislu potrebno još mnogo rada s odraslima i njihovog organiziranja. Istaknuto je i da dragovoljnom radu vjernika treba postaviti jasne prostorne i vremenske granice. U svojoj zaključnoj riječi biskup Srakić je napomenuo kako bi jedna od tema sljedećeg seminara svakako trebalo biti promišljanje o svećenicima, njihovom identitetu i službi.