Pleternica, (IKA) – Drugoga dana proslave 50. obljetnice štovanja Gospe od Suza u Pleternici svečano misno slavlje predvodio je 24. kolovoza mons. Michele Giansiracusa, rektor svetišta Gospe od Suza u Siracusi, koji je dan prije u Pleternicu donio moćnik sa suzama obrisanim s Gospina lika prije 52 godine. Uz njega su koncelebrirali domaći župnik preč. Antun Ćorković i vlč. Mario Rašić.

U propovijedi je rektor govorio o Gospinim suzama, “najvećem daru kojega nam je Majka mogla dati, daru ljubavi, preobraženja, svjetlosti i otajstva”. Dana 29. kolovoza 1953. godine u 8.30 sati Antonietta Iannuso prva je vidjela te suze, svjetlost što je izvirala iz onih očiju ili, ako hoćete, one svjetlosne zrake koje su izvirale iz očiju klizeći niz obraz, privlačeći njezinu pozornost. Nad uzglavljem njezina kreveta, gipsani reljef koji prikazuje bezgrješno srce Marijino lije suze. Gospa plače… Svi će kasnije vidjeti te suze; znanstvena komisija izjavit će da su one po svojoj naravi ljudske suze. Svijet je potresen događajem, biskupi Sicilije svjedoče stvarnost suzenja, papa Pio XII. govoreći o tom događaju “nije skrivao ganuće”, papa Ivan Pavao II., nakon što je imao te suze pokraj sebe za boravka u poliklinici Gemelli, došao je u Siracusu da im iskaže štovanje i da ih označi kao suze boli, suze molitve i suze nade, istaknuo je mons. Giansiracusa.

Gospine suze su i danas tu, u ovom vremenu u kojem živimo, u ovom dramatičnom i čudesnom, religioznom i ciničnom vremenu. Taj njezin plač nije optužnica, nije najava prokletstva svijetu. On je očitovanje bolne nježnosti, čin solidarnosti s našim plačem, plačem djece, plačem svih koji trpe, plačem svih žrtava terorizma i ratova. Plač sirakuške Gospe 1953. godine predstavlja prolaznu postaju i susretište dvaju razdoblja, on je poveznica dvaju vremena. Prolijevanje njezinih suza je kao miljokaz koji označuje zaokret povijesti, ono je poput blistavog svjetionika na vrhuncu svijeta koji obasjava obalu prošlosti i obalu budućnosti. “Ona ovdje još uvijek plače”, govorio je Sveti Otac u propovijedi 6. studenoga 1994., “još uvijek ovdje u Siracusi, na svršetku II. svjetskoga rata”. Taj je plač moguće razumjeti upravo na temelju tragičnih događaja kao što su strašni pokolj prouzročen ratom, uništenje Izraelovih sinova i kćeri, prijetnja Europi bezbožnog komunizma s Istoka. Plač Djevice bijaše poziv da se zamislimo nad putem kojim ide čovječanstvo; bijaše poziv da se ljudski napredak pravo usmjeri, da se izgradi civilizacija ljubavi; bijaše poziv da se krene putem koji je zacrtao Krist i na koji učiteljstvo Crkve trajno upućuje, pojasnio je propovjednik.

Podsjetio je i na riječi Ivana Pavla II. u prigodi slavlja posvete svetišta Gospe od Suza. Papa je tada, spominjući plač Isusov i plač Marijin, potaknuo na razmišljanje i o Petrovu plaču te njegovim suzama obraćenja.
Nismo li možda pozvani proplakati zbog nas samih, zbog bližnjih, zbog Gospodina, kao što je proplakao Petar? Dok sada spomenom posadašnjujemo Marijine suze, i dok se odvajamo od onih koji sve svode na neku sladunjavu pobožnost, zamolimo od Boga Njezinim posredstvom dar suza da potpuno izlijemo svoje srce Njemu. Tajnoviti govor Gospinih suza danas se zaodijeva u žalobnu i snažnu riječ proroka Izaije: “Operite se, očistite, uklonite mi s očiju vaša zlodjela, prestanite zlo činiti, tražite pravednost”. To je znak da smo tim suzama rasvijetljeni krenuli na put; na put radosti, ponovno pronađenog dostojanstva, življene vjere, osnažene nade, ljubavi koja je postala djelotvorna, radosti što smo Crkva, zajednica vjernika, Božji putnički narod na stazama svijeta, zaključio je mons. Giansiracusa.

Nakon svečanog misnog slavlja koje je završilo klanjanjem pred Presvetim rektor sirakuškog svetišta susreo se s mladima.