Đakovo, (IKA) – Đakovačku župu Svih svetih u nedjelju 26. lipnja posjetila je misionarka s. Doroteja Dundjer iz Družbe Marijinih sestara iz Osijeka, koja već sedamnaest godina djeluje u misijama u afričkoj državi Benin. Đakovačka župna misijska skupina, koju čine odrasli, mladi i učenici, povezana je upravo s tom afričkom misijskom postajom koju vode hrvatske redovnice. Na svojim susretima, koje u pravilu imaju jednom tjedno, članovi se upoznaju s misijskom djelatnošću općenito u Crkvi, te sa životnim potrebama konkretnih ljudi u misijskim postajama. Članovi skupine prije svega duhovo pomažu misionarski rad osobnom molitvom. Članice supine na susretima izrađuju raznolike i vrlo uspjele rukotvorine, koje zatim ponude župljanima na nekoliko redovitih misijskih izložaba tijekom godine. I sami članovi povremeno između sebe skupljaju priloge. Što se na taj način sabere, uredno se evidentira, pohranuje, te jednom ili nekoliko puta godišnje pošalje u misije. Iako su ti prilozi pojedinačno maleni, tijekom godine prikupi se poveća svota koja je vrijedna pomoć misijskoj postaji. Tako su, primjerice, od prošlogodišnjih darova u misijskoj postaji kupili školske klupe za jedan razred. A ove su godine, kaže s. Ignacija Ribinski, katehistica i voditeljica skupine, već prikupili “za jedan manji auto”.

Sestra Doroteja je sa svojim sestrama iz Osijeka bila na večernjoj misi u katedrali. Na početku mise predstavio ju je nazočnima kapelan Josip Vrančić, zatim, u ime misijske skupine, gošću je pozdravila biranim riječima Maja Hrastović, te Reza Vukadin i Mara Krajinović koje su joj darovale cvijeće.

Sestra je nakon misnikove propovijedi pozdravila prisutne. Zahvalila je svima za molitve, darove i svaku drugu suradnju. O svakodnevnim malim radostima, o teškim prilikama zbog općeg siromaštva i o misijskom radu govorila je vrlo sadržajno i proživljeno, jasno i s puno emocija, potičući nazočne da trajno rastu u međusobnoj ljubavi i pozvala ih da i nju uključe u svoje molitve, da ne sustane u ljubavi prema onima kojima je poslana, za koje je posvetila svoj život i koji su sada njezina domovina. Govoreći o tamošnjem narodu, naglasila je njihovu trajnu neimaštinu i bespomoćnost spram čestih bolesti, ali isto tako njihovu silnu darežljivost. Tako, rekla je, među njima je nepisano pravilo, da svakog gosta i namjernika ljubazno prime i obvezno nečim ponude. A budući da ništa nemaju, redovito gostu ponude posudicu vode. Gost treba od ponuđene vode barem malo popiti… Sestrine riječi, koje su bile istinska misijska meditacija, cijela je katedrala nagradila velikim i dugim pljeskom. Nakon mise sestra misionarka se susrela i pozdravila s mnogima, među njima su neki bili i iz drugih mjesta, čak iz Vukovara. Najviše se zadržala u župnom domu, s članovima župne misijske skupine, koji su joj priredili prijateljsku zakusku.