Rijeka, (IKA) – Spomen na 50. obljetnicu zatvaranja Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Rijeci svečano je obilježen 10. lipnja u Velikoj dvorani Teologije u Rijeci. Dalekog 16. svibnja 1955. Okružni sud u Rijeci donio je odluku kojom se izriče zatvaranje Više teološke škole i Klasične gimnazije u okviru Centralnog bogoslovnog sjemeništa, i to: Više škole u trajanju od pet, a Klasične gimnazije u trajanju od tri godine, rečeno je na Akademiji u tijeku koje su izlagali ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci prof. Goran Crnković i gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Spomenutoj presudi prethodio je istražni postupak započet u svibnju 1954. te dvije javne rasprave održane 9. veljače i 13. svibnja 1955., tijekom kojih su uhićena tri svećenika (Josip Kapš, Mijo Liković i Vlado Pezelj) i tri studenta Teologije, dok su se trojica optuženih branila sa slobode. Svrha procesa bila je zatvaranje i onemogućavanje djelovanja Visoke teološke škole i Klasične gimnazije. “Apsurd je time veći što ni jedan od osuđenika nije djelovao kao nastavnik na rečenim učilištima, niti je dokazano da se neka od inkriminacija dogodila u tim školama”, istaknuo je prof. Crnković, podsjetivši kako su trojica svećenika bila osuđena na temelju čl. 118. KZ-a, tj. zbog vršenja neprijateljske propagande, na kaznu strogog zatvora. Kapš je osuđen na šest godina, Pezelj na tri godine i 4 mjeseca, a Liković na dvije i pol godine. Bogoslov Gallo Irenko osuđen je na jednu godinu, a njegov kolega Livio Laganić na pola godine zatvora. Na javnoj raspravi korišteni su u istrazi iznuđeni iskazi optuženih bogoslova po kojima su svećenici “veličali ustaške ratne zločine, govorili o progonu svećenika, odlasku inteligencije u emigraciju te o nemoralu omladine, a kritizirali su također stanje u jugoslavenskoj vojsci i tvrdili kako kardinal Stepinac nije kriv za zlodjela u Hrvatskoj”. U raspravnom dijelu postupka nije dopušteno svjedočenje onih bogoslova koji su nijekali navode optužnice, nego su korišteni iskazi optuženika iz istražnog postupka, što je i po ondašnjem zakonu o parničnom postupku bilo nedopustivo. Prof. Crnković na kraju je zaključio kako slučaj zatvaranja riječke Teologije pokazuje potpunu ovisnost onodobnog državnog pravog sustava o jugoslavensko-komunističkom režimu u kojemu je politika naručivala i presuđivala u pravnim postupcima.
O crkveno-političkim prilikama u vrijeme zatvaranja Centralnog bogoslovnog sjemeništa govorio je biskup Bogović. U studioznom prikazu vremena u kojemu je tadašnja vlast pokušala stvoriti “narodnu Crkvu” i tako je odvojiti od Rima, biskup je upozorio na činjenicu kako su se slični događaji odvijali i u ostalim krajevima Hrvatske, ali i u BiH. U vrijeme II. svjetskog rata na našim prostorima vođeno je više ratova s različitim ciljevima. Cilj komunističke vlasti bio je dokinuti Crkvu, ali kako to nije bilo moguće, tražili su se načini dobivanja njezine potpore koja bi vlasti bila itekako potrebna. Po uzoru na ostale komunističke zemlje pokušalo se stvoriti tzv. narodnu Crkvu koja bi bila “poslušna” novoj vlasti. U tu svrhu Tito se sa svojim pobočnicima susreo najprije s predstavnicima Zagrebačke nadbiskupije, a poslije i s nadbiskupom Stepincem, podsjetio je biskup Bogović, dodavši kako je i novoj vlasti bilo jasno da Crkva neće prihvatiti njezine ideje, jer je još u rujnu 1945. biskupska konferencija nakon sastanka uputila vjernicima pastirsko pismo u kojemu se govori o teškom stanju u Crkvi i o progonima nove vlasti. U nastavku je biskup upoznao okupljene s nastojanjima tadašnje vlasti da optuži i kompromitira Crkvu pred zajednicom i narodom. Komunistička vlast Crkvu je vezivala uz poražene snage, u medijima se pisalo o zločinačkim djelovanjima pojedinih biskupa, svećenika i redovnika, a s obzirom da se nije odustalo od ideje o “narodnoj Crkvi”, da bi se unio rascjep i oslabilo Crkvu, osnovana su brojna katolička društva, suradnika vlasti. Radilo se i na otežanju školovanja svećeničkih pripravnika (zatvaranju škola, sjemeništa i bogoslovija), a kandidati su se poticali na odustajanje od svećeništva. Osim slučaja u Rijeci, godinu dana kasnije i u Splitu su osuđena dva profesora i dva studenta, a 1960. u Đakovačkom sjemeništu osuđeni su pojedini poglavari i studenti. Još 1952. Zagrebački bogoslovni fakultet isključen je iz Sveučilišta i zabranjene su škole za svećenika u nižim razredima gimnazije, kazao je biskup Bogović. U tijeku akademije pročitan je i tekst presude zatvaranja Centralnog bogoslovnog sjemeništa. Presuda je izrečena temeljem čl. 22 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica prema kojem “sud može, kada se zloupotrebom vjerske nastave počini krivično djelo, osim kazni predviđenih po zakonu, izreći i zatvaranje vjerske škole za vrijeme jedne do deset godina”. Do spisa u Državnom arhivu došlo se slučajno, presuda je pronađena u kotarskim spisima. Mons. Mijo Liković iznio je svoje životno svjedočanstvo i tako bolje upoznao okupljene s okolnostima u kojima je Crkva tada djelovala, ali i o samom procesu.
Na konferenciji za novinare koja je prethodila akademiji profesor crkvene povijesti na Teologiji u Rijeci dr. Emanuel Hoško istaknuo je kako se obilježavanjem htjelo ukazati na velike posljedice za Crkvu, ali i za to područje, koje su učinjene ukidanjem Sjemeništa. “Na nama je da ovim spominjanjem napravimo iskorak u pravcu pokretanja nečeg boljeg. Ne želimo obnavljati proces, a osobito ne želimo zauzeti stav revanšizma”, ustvrdio je dr. Hoško. Tribini je nazočio i riječki nadbiskup Ivan Devčić, koji se i sam prisjetio vremena progona Crkve te posljednje sjednice profesora 1955., kada su se na izlasku iz zbornice zapitali hoće li se u nju vratiti na jesen. Skupu je prethodila misa u sjemenišnoj crkvi Kraljice apostola. Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup Devčić, a propovijedao biskup Bogović.