Đakovo, (IKA/BTU) – Učenici više razreda osnovne škole Vladimir Nazor iz Đakova imali su prigodu u četvrtak 2. lipnja susresti se s redovnicom Marijinih sestara s. Dorotejom Dundjer, misionarkom u Beninu, koja gotovo punih sedamnaest godina živi i radi u selu Affame koji u prijevodu znači “gladno”. Kako je i sama rekla, imala je poziv raditi za druge i taj je poziv bio upućen da radi u Beninu. Zajedno sa s. Dorotejom još su četiri Hrvatice misionarke i devet Beninki. Misionarke dolaze u domovinu na odmor svake tri godine. Tako s. Doroteja svoj odmor provodi u provincijalnoj kući Marijinih sestara u Osijeku, a vrlo rado pohodi i Đakovo u kojemu su prijatelji i dobročinitelji, oni koji rade sa sestrama u misijama, odnosno koji žive u Đakovu, ali svojim prilozima, molitvama i žrtvama pomažu misionarkama u njihovu radu. A oni koji upravo misle i žrtvuju se za misionarke učenici su osnovne škole Vladimir Nazor u Đakovu i s. Ignacija Ribinski, animatorica župnih misijskih skupina. Jedan od najaktivnijih razreda po dobroti i prilozima za misije je 8 d. S. Doroteja prenijela je učenicima pozdrave njihovih vršnjaka, ali i svih o kojima se brinu. “Vi svojim prilozima puno pomažete, jer zahvaljujući njima, mi kupimo lijek, mlijeko ili nekome platimo školu. Zahvalila bih se na vašoj dobroti i nadam se kako će te nastaviti i dalje biti misionari”, rekla je misionarka.
S. Doroteja kaže kako je njezin i ostalih misionarski prvotni posao u Beninu naviještati evanđelje, ali koje se ne naviješta samo riječima. Naš navještaj evanđelja je konkretan – mi radimo, liječimo bolesnike, pomažemo siromašnima, bolesnima, posebice djeci i onima koji su na rubu društva za koje se nitko ne brine. Prilozima i darovima koje dobijemo od naših darovatelja pomažemo tim ljudima omogućiti dostojniji način života, odnosno da bi djeca mogla preživjeti, odrasti, završiti osnovnu školu, zanat, a oni koji su odrasli, bolesni i u krizi, da to premoste i da prepoznaju vrijednost Isusa Krista koji ih ljubi, jer većina u tom kraju u svojim domaćim religijama su još uvijek poganski narod. Mjesečno pomažemo između 80 i 100 djece, pomažemo i 25 djece koja idu u osnovnu školu i desetak djece koji idu na zanate. Imamo i starijih osoba koje su same i njima trebamo osigurati jedan obrok na dan do kraja njihova života, kazala je s. Doroteja.
Kad bi netko čuo i mogao čuti i kad bi samo uštedio ono što će baciti, cijelo bi naše selo već bilo spašeno. Prije 17 godina napustila sam ovu sredinu i tada se premalo govorilo o misijama, ali i ono koliko se govori – tko to čuje? Jer, nerijetko se odgovara – pa i ovdje su misije, pa i mi ovdje nemamo. Ali, još uvijek imamo previše u odnosu na one koje ja poznam, ističe s. Doroteja.