Zagreb, (IKA) – Knjiga “Raspeti Bog” protestantskog teologa prof. dr. Juergena Moltmanna sa sveučilišta u Tuebingenu u Njemačkoj, predstavljena je 20. svibnja u dvorani Vijenac Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Knjiga je tiskana u izdanju antikvarijata “Ex Libris” iz Rijeke, a objavljena u sklopu biblioteke “Ecumenica”. Urednik knjige je Zoran Grozdanov, a recenzenti su Marijan Jurčević i Josip Oslić. S njemačkoga izvornika objavljenoga 1972., knjigu je preveo Željko Pavić. Podijeljena u osam poglavlja s posebnim dodatkom koji među ostalim sadrži i Moltmannov odgovor na kritike “Raspetoga Boga”, knjiga je, kako i sam autor navodi u predgovoru hrvatskom izdanju, jedan “dio njegova hrvanja s Bogom, njegove patnje zbog tamne strane Boga, njegove boli zbog napuštenosti žrtvi od Boga i zbog bezbožnosti počinitelja u onom krvavom ratu” (pritom misli na Drugi svjetski rat). Riječ je o knjizi koja govori o vjeri u Boga nakon Kristova raspeća.

Na početku nazočne je pozdravio Zoran Grozdanov, koji je istaknuo kako predstavljanje potvrđuje potrebu za novim i drukčijim dijalogom, budući da je Moltmann svojim pisanjem oslobađao vlastitu misao šireći interkonfesionalni dijalog. Autoru se zatim obratio i dr. Ivan Karlić, prodekan na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. O Moltmannovu životu i djelu govorio je zatim dr. Marko Matić, profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, posebno se osvrnuvši na Moltmannovu “trilogiju” o teologiji nade, nastalu u razdoblju od 1960. do 1980. Ovoj teologiji, posebno pitanju Kristova uskrsnuća, Moltmann pristupa s trostrukim kantovskim pitanjem: što mogu znati, što trebam činiti i čemu se smijem nadati. Zato teologiju nade možemo shvatiti kao “teologiju Kristove budućnosti, odnosno eshatološku kristologiju”. Osvrnuvši se potom kratko na drugu knjigu trilogije – “Raspeti Bog”, predavač je istaknuo kako autor Krista promatra u svjetlu njegove povijesti, odnosno križa, čime je sačuvan kontinuitet i personalni identitet između raspetoga i uskrsloga Krista. Posljednji dio njegove trilogije čini teologija poslanja Crkve kao mesijanske zajednice, u knjizi “Crkva u sili Duha”, kojom Moltmann odaje svoje ekumensko usmjerenje. Jednom riječi, “Moltmannova je teologija biblijski utemeljena, eshatološki usmjerena i politički odgovorna”, zaključio je Matić.
Govoreći posebno o knjizi “Raspeti Bog”, dr. Mile Babić, profesor dogmatske teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, istaknuo je kako simbol križa koji je temelj Moltmannove knjige potiče na promišljanje. Moltmann u knjizi “radikalno razotkriva idole i idolatrije unutar i izvan kršćanstva, jer upućuje na ono što čini identitet kršćanske vjere, te upućuje na raspetoga Krista”, naznačio je Babić. Rekavši kako se kršćanstvo nalazi u krizi identiteta i relevantnosti, predavač je ukazao na to kako je moguće pretvaranjem kršćanske teologije u teologiju križa kršćansku vjeru učiniti relevantnom. Tumačeći autorovu tvrdnju kako je i Bog napustio Isusa, Babić odgovara trinitarnom teologijom križa odnosno teističkim i ateističkim poimanjem Boga. “Bog koji uskrisuje mrtve i suočava se sa svakim zlom te ljubavlju pobjeđuje sve negativnosti, pretpostavka je slobode čovjeka pojedinca i cijeloga čovječanstva”, rekao je Babić.

Dr. Miroslav Volf, profesor teologije na Sveučilištu Yale u SAD-u, odgovorio je najprije na pitanje zbog čega Moltmann svoju knjigu “Raspeti Bog” smatra najdražom svojom knjigom, otkrivajući da u njoj otkriva sliku trpećega Boga, Boga koji je podijeljen u sebi ali koji je u Duhu Svetome neodvojivo Jedan, i upravo tada najbliži čovječanstvu. Volf je također spomenuo i pitanje modernoga ateizma, te osnovno pitanje knjige: “tko je taj Bog u kojega se treba pouzdati?”, izrazivši pri tom nadu da će Moltmannova knjiga doprinijeti tomu da iz življenje teologije zažive naše crkve i cjelokupno hrvatsko društvo. Uslijedilo je potom izlaganje dr. Željka Pavića, višeg leksikografa u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, koji je s filozofijskoga aspekta govorio o 3 relevantne teze, istaknuvši kako knjiga pokazuje “moguće putove iskušavanja istine”. Prva se teza odnosi na pitanje može li Bog supatiti s čovjekom. Odgovor na nju glasio bi da supatnja Boga i čovjeka omogućuje čovjeku da bude slobodan. Druga teza odnosi se na čovjeka, odnosno njegovu spremnost na prihvaćanje Kristova Križa, supatnje s drugima, jer ako nje nema “onda nema vjere i tu pada svaka teologija”. Treća teza odnosi se na pitanje je li temelj kršćanske teologije religija kao institucija ili Isus Krist, što nas vraća na egzistencijalnu kristologiju, odnosno transcendentnu antropologiju.

Na kraju, nazočnima se obratio i sam autor knjige Juergen Moltmann, iznijevši nazočnima biografske podatke o svojoj knjizi, s posebnim osvrtom na one koji su ga doveli do spoznaje Boga a zbili su se u tijeku II. svjetskoga rata. “Mi moramo imati riječ Biblije u svojemu uhu, evanđelje u srcu i iskustva drugih ljudi da bismo mogli djelovati”, rekao je i nadodao kako mu je misao vodilja bila “pomoći može samo Bog koji pati”, a izrekao ju je Dietrich Bonhoeffer. Osim toga, istaknuo je pitanje što znači za Oca smrt njegova Sina na križu, da bi na kraju rekao kako trojstvena teologija izgleda tako da “Otac predaje Sina, Sin predaje samoga sebe, a iz te žrtve proizlazi Duh Sveti kao jedinstvo Trojstva”, zaključio je Moltmann.
Juergen Moltmann rođen je 8. travnja 1926. u Hamburgu, a 1945. saveznička ga je vojska zarobila u Klevelu i odvela ga u radni logor u Belgiju i Škotsku, a zatim i u Englesku. Tamo je 1947. započeo studij teologije, a povratkom u Njemačku 1948. taj studij nastavlja na Sveučilištu u Gottingenu. Po završetku studija 1953. vrši službu evangeličkoga pastora u Bremen-Wasserhorstu. Godine 1958. postaje profesor teologije u Wuppertallu, 1963. u Bonnu, a od 1967. preuzeo je katedru na Sveučilištu u Tuebingenu sve do 1994., kada je umirovljen. Oženjen je i otac je četiriju kćeri.