Ribnik, (IKA) – “Staza Jurja Križanića” (Obrh 1617. ili 1618. – Beč 1683.), koja u dužini od oko 4 km povezuje Ribnik i Obrh, rodno mjesto toga znamenitoga teologa, filologa i ekumeniste, otvorena je 8. svibnja. Na otvaranju se okupilo stotinjak mještana, načelnik općine Ribnik Nikola Tržok, predsjednik Organizacijskog odbora Željko Car, ministar-savjetnik Veleposlanstva Ruske Federacije dr. Boris Medvedev i prof. emeritus dr. Ivan Golub. Svečanost je započela predavanjem dr. Goluba u kojemu je ocrtao Križanićev život i djelo, usmjerivši se na Križanićeve odlaske, kojih je u njegovu životu bilo mnogo. Priliči se da se čovjeku “koji je odlazio” postavlja Staza upravo na mjestu prvoga odlaska, rekao je dr. Golub, podsjetivši da je Križanić u rodnomu zavičaju stekao iskustvo staroslavenskog jezika u bogoslužju, u dnevnom govoru iskustvo međunarječja sazdanog od tri narječja, kajkavskog, štokavskog i čakavskog (što će mu poslužiti kao uzor za stvaranje njegova sveslavenskog zajedničkog govora), a stekao je i iskustvo turske prijetnje. Osim toga, kako je rekao predavač, Križanić je stekao i iskustvo germanske bahatosti u Vojnoj krajini, a zatim i iskustvo vjerske razdijeljenosti Slavena na pravoslavne i katolike, s čime je krenuo na put. Najprije u Ljubljanu na učenje humanističkih znanosti, zatim u Graz na studij filozofije, u Bolognu i Rim na studij teologije, gdje je crkvenim glavarima iznio svoju namisao o putu u Moskvu (intentio moscovitica) na carski dvor, gdje će radom na prosvjećivanju utirati put jedinstvu Crkava i povezanosti Slavena te htjeti privoljeti cara na savez protiv Turaka. “Nakon svećeničkoga ređenja i s doktoratom iz teologije Križanić se vraća u domovinu, da se uvježba radom s domaćim Vlasima u Žumberku i uznapreduje u dobi. Kao župnik u Varaždinu dobiva od Kongregacije za širenje vjere poslanje za Rusiju kamo odlazi i ne oprostivši se od majke. U Moskvi upoznaje mladog cara Alekseja u kojega polaže svoje nade. Po povratku odlazi u Carigrad, odatle u Rim, a iz Rima, čuvši da se u Moskvi otvaraju škole filozofskog učenja, bez Papine dozvole odlazi u Rusiju. Stavlja se caru Alekseju na raspolaganje svojim intelektualnim darovima. Od svega car prihvaća Križanićev prijedlog da poradi na pisanju slavenske gramatike. Sred posla, nakon godine dana 1661. car ga je ukazom prognao u Sibir. Križanić samo navodi da ga je neki gospodin nešto upitao i on je izlanuo glupu jednu riječ “edno glupoe slovo”, koja ga je stajala izgona u Tobolsk. Neslomljiv, tu piše politička, jezikoslovna i teološka djela. Glavnim djelom zvanim “Politika” trasira put kako bi Rusija postala ekonomski moćnom, vojno jakom i politički mudrom, da bi mogla stati “u rede evropskih naroda” i izvršiti svoje poslanje izbavitelja potlačenih slavenskih naroda. Kao misao vodilju svoje Politike Križanić stavlja riječi: “Sva se kraljevska svjetovna mudrost sastoji u dvojemu: poznaj sebe i ne vjeruj inorodnicima”. Kad je umro Aleksej Križanića je oslobodio mladi car Fedor, nakon čega on napušta Rusiju bez trunka mržnje. U Vilniusu stupa u dominikanski red. S Janom Sobieskim III. ide u Beč, opkoljen od Turaka, i tu 12. rujna 1683. pogiba. Njegova namjera da iz Beča siđe zacijelo u domovinu i dođe na majčin grob, vjerojatno tu u Sveticama, nije se nikad ostvarila”, rekao je predavač. U posljednjih pola godine zbila su se još dva događaja vezana uz Jurja Križanića: 16. prosinca 2004. otvorena je u Muzeju grada Zagreba izložba “Moskva 17. stoljeća očima Jurja Križanića”, a 22. veljače 2005. održan je u Moskvi znanstveni skup “Juraj Križanić – njegovo značenje u 17. stoljeću i danas”.