Požega, (IKA) – Grad Požega i Požeška biskupija željele su na različite načine iskazati svoje poštovanje i zahvalnost Ivanu Pavlu II., kako zbog općecrkvenih te nacionalnih razloga, tako i zbog onih lokalnih koji su povezani s utemeljenjem Požeške biskupije. Stoga je u povodu smrti Svetoga Oca, u organizaciji Biskupskog ordinarijata u Požegi u Dvorani bl. Alojzija Stepinca 14. travnja održano predavanje na temu “Papa Ivan Pavao II. i njegovo služenje”. Izlaganje je održao savjetnik apostolske nuncijature u Zagrebu mons. Luca Lorusso, koji je svoju diplomatsku službu započeo 1995. u državnom tajništvu u Vatikanu. Od 1997. do 2003. obnašao je službu duhovnika u Papinskom rimskom velikom sjemeništu. Između ostaloga, bio je diplomat u apostolskoj nuncijaturi u Senegalu, a u Zagrebu je od studenoga protekle godine. Mons. Lorusso govorio je o Papi iz neposrednog iskustva koje je imao u bogosloviji, prvo kao student, a zatim i kao duhovnik u Papinskoj bogosloviji od 1997. do 2003. Istaknuo je iznimnu skrb za sjemeništa (bogoslovije) koju je Ivan Pavao II. iskazivao cijeloga svog pontifikata. Kao i u svojim pohodima rimskim župama, tako je i pohode svojim sjemeništima Sveti Otac započeo na ručku s poglavarima i odgajateljima, rektorom, vicerektorom, promotorom studija i duhovnicima te se brižno zanimao za život i aktivnosti u sjemeništima i bogoslovijama, pokazujući pritom pravu očinsku radoznalost. Papa se volio nakon toga susretati sa sjemeništarcima i bogoslovima, pogotovo na njihovim slavljima i svečanostima. Tih se susreta Sveti Otac nije odricao osim zbog bolesti, a u krajnjem slučaju odgađao bi susret, ali ga ne bi propuštao. Poseban vid skrbi Ivana Pavla II. očitovao se u njegovoj spremnosti da u bazilici Sv. Petra osobno zaredi sve svećenike za Rimsku biskupiju. Od 1995. to je činio isključivo na četvrtu uskrsnu nedjelju, Nedjelju Dobrog pastira, želeći na taj način svim svojim sjemeništima i bogoslovijama pružiti prigodu za zajedničku molitvu i slavlje.
Kad su me prvi puta Papi predstavili kao duhovnika, rekao mi je: “Nosiš veliku odgovornost. Svoje mlade povjeravaj Mariji”. Sveti Otac nije poticao na odgovornost samo na duhovnom području, nego je uključivao svaki vid naznačen u apostolskoj pobudnici “Dat ću vam pastire”. Govoreći jednom u Capranici o kulturi, Papa nas je pozvao da izbjegavamo njegovati samo jedan njezin vid te da tragamo za kulturom koja je u najvećoj mogućoj mjeri otvorena tolikim zahtjevima današnjeg svijeta, a da zbog toga nužno ne mora prihvaćati očita ograničenja ljudske naravi”, kazao je mons. Lorusso.

U državnom tajništvu govorilo se kako su dvije stvari činile Ivana Pavla II. dobro raspoloženim: mladi i planine. Posebnost su bile večernje molitve za blagdan Gospe od Utočišta u Papinskom rimskom velikom sjemeništu koje su bile otvorene i mladima iz različitih rimskih župa, a to je Svetog Oca radovalo i krijepilo. Ti su susreti postojali prigode za poticanje pastorala duhovnih zvanja. S pontifikatom Ivana Pavla II. Rimska biskupija mogla je konačno doživjeti procvat svećeničkih zvanja. Kad sam kao bogoslov ulazio u Capranicu, za Rimsku biskupiju bilo je tek 12 bogoslova, a sada ih ima oko 90 u četiri biskupijske bogoslovije. Vraćajući se k nama, može se reći da se Ivan Pavao II. vraćao u svoju mladost. Kao bogoslov u Capranici upamtio sam ga pobožno uronjenog u slavljenje mise, tog, za Papu, uistinu svetog trenutka, a kasnije među nama opuštenog i raspoloženog za šalu. Susrevši jednog bogoslova od 150 kilograma kazao je: od ovoga možemo načiniti dva svećenika, prisjetio se mons. Lorusso.
Na kraju izlaganja mons. Lorusso posebno se osvrnuo na Papino izricanje zahvalnosti. Hvala je bila riječ koju je Sveti Otac uvijek izgovarao, i to ne nužno u već pripremljenim službenim nagovorima. Bilo je to iskreno hvala nekoga tko je bio zadovoljan susretom sa sjemenišnom i bogoslovnom zajednicom. Promišljao sam o tolikim zahvalama koje je Papa izrekao u tim prigodama kada sam u vijestima čuo njegove posljednje riječi upućene mladima na Trgu Sv. Petra, u petak navečer 1. travnja. To “hvala” najljepša je uspomena koju čuvam na Ivana Pavla II. Meni osobno bilo je to “hvala” koje je poticalo sve nas da snažna duha slijedimo Gospodinov poziv. Nikad to neću zaboraviti, zaključio je mons. Lorusso.
Na njegovu iskrenom svjedočenju zahvalio mu je požeški biskup Antun Škvorčević. Biskup je istaknuo kako “Sveti Otac i nakon prelaska u vječnost ostaje s nama na jedan drugačiji, nov način, i to u onome što je povijesno odredio i utemeljio, ali i u onom što je tim svojim povijesnim djelom unio među naše vjerničke odnose u Požeškoj biskupiji”.