Rim, (IKA) – Tradicionalni Križni put na Koloseju održan je na Veliki petak, dan u kojem je Krist prinio žrtvu za spas svijeta, 25. ožujka u večernjim satima. Papa, zbog oporavka nakon operativnog zahvata traheotomije, nije osobno sudjelovao u križnom putu kako je to činio svih godina svog pontifikata već je pobožnost pratio na televiziji iz privatne kapele u Apostolskoj palači.

Na početku križnog puta generalni vikar za Rimsku nadbiskupiju i predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Camillo Ruini pročitao je Papinu poruku sudionicima pobožnosti u kojoj se Sveti Otac prisjetio prethodnih križnih putova na Koloseju na kojima je sudjelovao. Papa je također u svojoj poruci izrazio duhovnu blizinu svim sudionicima križnog puta te im udijelio apostolski blagoslov.

U nošenju križa bili su zastupljeni vjernici iz Azije, Europe i Afrike. Na prve dvije te na posljednjoj postaji križ je nosio kardinal Ruini. Na trećoj i četvrtoj postaji križ su nosila dvojica franjevaca iz Kustodije u Svetoj zemlji, na petoj indijska redovnica iz biskupije Dibrugarh, a na šestoj vjernica laikinja iz Južne Koreje. Na sedmoj i osmoj postaji križnog puta na Koloseju križ je nosila obitelj iz Rimske biskupije, na devetoj vjernica laikinja iz nadbiskupije Colombo u Šri Lanki. Na desetoj i jedanaestoj postaji križ je nosila albanska obitelj koja je emigrirala u Italiju, a na dvanaestoj i trinaestoj mladić iz nadbiskupije Khartoum.
Križ su pratile dvije baklje, svaka s po jedne strane, koje su nosili djevojka i mladić iz Rimske biskupije.

Razmatranja koja su se čitala uz ovogodišnji križni put na Koloseju sastavio je kardinal Joseph Ratzinger. U središtu četrnaest teoloških promišljanja kardinala Ratzingera koja su se čitala uz pojedine postaje križnog puta je rečenica iz Ivanova evanđelja, koja se čitala u uvodnoj molitvi a zatim ponovno na četrnaestoj postaji: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24).

Isus tim riječima uspoređuje cjelokupni svoj ovozemni život s pšeničnim zrnom koje tek kada umre donosi rod. Budući da je svoju smrt živio kao predanje samoga sebe, kao čin ljubavi, njegovo je tijelo bilo preobraženo u novi uskrsni život. Zbog toga je on, utjelovljena Riječ, postao sada naša hrana koja vodi u pravi život, u život vječni. Vječna riječ – stvarateljska snaga života – sišla je s neba, postavši tako prava mana, kruh koji se daje čovjeku u vjeri i u sakramentu. Na taj način križni put postaje put koji vodi do samog središta euharistijskog otajstva: pučka pobožnost i sakramentalna pobožnost Crkve se isprepleću i stapaju.

Molitva križnog puta može se shvatiti kao put koji vodi dubokom, duhovnom zajedništvu s Isusom, bez kojega bi sakramentalno zajedništvo ostalo prazno. Križni put pokazuje se kao “mistagoški put”. Križni bi put morala biti škola vjere, vjere koja je, po svojoj naravi, “vjera ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6). No, to ne znači da se moraju isključiti osjećaji. Crkveni oci upozoravaju kako je glavni nedostatak kod pogana to što nemaju srca te podsjećaju na tekst iz knjige proroka Ezekijela u kojem Gospodin poručuje svom narodu kako će iz njegovih grudi iščupati srce kameno i dati im srce od mesa. Križni nam put pokazuje Boga koji dijeli patnje ljudi, čija ljubav nije neosjetljiva i daleka, već silazi među nas, sve do smrti na križu. Bog želi preobraziti i naša kamena srca i pozvati nas da dijelimo patnje drugih ljudi, želi nam dati srce od mesa koje neće biti neosjetljivo na trpljenja drugih. Križni put je put samozataje, to je put prave ljubavi.

Tim je putom Isus kročio prije nas. I to nas ponovno dovodi do pšeničnog zrna, do presvete euharistije u kojoj se neprestano uprisutnjuje među nama plod Isusove smrti i uskrsnuća. U njoj on kroči s nama, kao onaj put s učenicima na putu za Emaus, postajući uvijek iznova naš suvremenik.