Jasenovac, (IKA) – U skladu s odlukom donesenom na završetku Velikog jubileja 2000. godine, u Požeškoj biskupiji održava se svake godine Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u petak prije Nedjelje muke Gospodnje. Središnji biskupijski molitveni program predvodio je 18. ožujka u Jasenovcu požeški biskup Antun Škvorčević. U ulaznoj povorci u župnu crkvu bio je križ načinjen od greda izgorjele župne crkve u Domovinskom ratu u čijoj je pratnji bio barjak Majke Božje Jasenovačke, spašen u nedavnom ratu, oko kojih su znakovito bili mladi s upaljenim bakljama i lampionima. Ponovno postavljena preostala dva zvona na zvonik župne crkve nakon njezina razaranja u nedavnom ratu svojom zvonjavom bila su ne samo zvučna kulisa, nego i određena jeka svega onoga što se u Jasenovcu u tijeku dvadesetog stoljeća događalo.
U uvodu je biskup Škvorčević istaknuo da su se okupili u jasenovačkoj crkvi da bi pročistili svoje povijesno pamćenje o onome što se u Jasenovcu i drugim mjestima poniženoga i zgaženog ljudskog dostojanstva dogodilo te svojim pijetetom, ljubavlju i molitvom iskazali poštovanje i zahvalnost prema svim žrtvama progona i ubijanja nevinih ljudi samo zato što su pripadali određenom narodu, vjeri ili svjetonazoru. Ujedno je istaknuo da se želi moliti Božje milosrđe za progonitelje i počinitelje zločina.
Potom je pred križem od izgorenih crkvenih greda, postavljenim u sredinu svetišta, izgovoreno pet pokorničkih vapaja za sva nedjela u Jasenovcu i drugim mjestima stradanja nedužnih ljudi u Požeškoj biskupiji, koje je sav narod u punoj župnoj crkvi prihvaćao, pjevajući pripjev “Isukrste svoju muku, utisni u srca svome puku”.
U propovijedi je biskup Škvorčević govorio o Danu obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika, o ljudskim stradanjima na tlu Požeške biskupije te je između ostalog glede Jasenovca rekao: “Tužna je činjenica da jasenovački logor još čeka na svoju istinu. Dok se ona ne istraži, njegovim žrtvama ne može biti vraćeno dostojanstvo. Još uvijek se prave računi na račun ustaških žrtava od 1941. do 1945. godine. Još uvijek se nastoji tajiti postojanje jasenovačkog logora od 1945. do 1948. godine, zločine i žrtve tadašnjih komunističkih vlasti, te niti među žrtvama nema jednakosti. Po riječima Elija Wiesela, tko prešućuje žrtve, ponovno ih ubija”.
Potom je istaknuo kako u Jasenovac nisu došli kao političari, znanstvenici ili zbog nekog ideološkog razloga, nego kao vjernici i nastavio: “Želimo se kao vjernici spomenuti prošlih teških događaja u kojima su nastradali mnogi nevini ljudi, ali isključujući svaki osjećaj mržnje ili osvete prema bilo kome, svjesni da bismo na taj način postali zarobljenicima zla koje je učinjeno, da bismo i sami postali žrtvama i povrijedili spomen na žrtve. Upravljamo svoj pogled prema nedužno ubijenim ljudima, koji su dostojni našega divljenja, poštovanja i zahvalnosti. Svaka je žrtva vrijedna jednakog poštovanja, bez obzira na svoju nacionalnu, vjersku ili koju drugu pripadnost. Svaka žrtva je jednako žrtva, bez obzira da li je progonjena ili ubijena za vrijeme ili nakon II. svjetskog rata, u logoru kojeg je organizirao sustav jednoga ili drugog svjetonazora. Nasilje je uvijek nasilje i žrtva ni u jednom slučaju nije manje žrtva”.
Zatim je biskup podsjetio da se Crkva od svojih početaka spominje Isusa nevino ubijenog na križu kao i brojnih mučenika i da im časti spomen ne dopuštajući da joj veličinu njihove žrtve pomuti bavljenje zločinom ili njegovim počiniteljima. Dodao je da je upravo s takvom vjerničkom nutarnjom slobodom nastupao i bl. Alojzije Stepinac kada je 19. veljače 1943. godine jasenovački logor nazvao “sramotnom ljagom” a za ubojice u njemu izjavio da su “najveća nesreća Hrvatske”, da su iz te iste slobode vjere i hrvatski biskupi izrekli svoj sud o Jasenovcu i drugim logorima za vrijeme i nakon II. svjetskog rata sve do Domovinskog rata kada su 1995. godine napisali svoje Pismo o pedesetoj obljetnici završetka drugoga svjetskog rata. Zaključio je: “Tako slobodni želimo i mi danas vjernički stajati pokraj svih jasenovačkih i drugih nedužnih žrtava, upravljajući Bogu Svemogućemu svoju molitvu zahvalnosti za snagu koja je progovorila u njihovoj žrtvi”.
Nakon euharistijskog slavlja uslijedila je procesija oko župne crkve u kojoj su vjernici povjerili zagovoru jasenovačke Gospe svoje osobne i obiteljske sudbine te i na taj način očitovali svoju pokorničko-molitvenu solidarnost s nevinim jasenovačkim žrtvama. Slavlje je zaključeno u župnoj crkvi s molitvom predanja Majci Božjoj. Na završetku slavlja biskup je zahvalio brojnim vjernicima za sudjelovanje, posebno pješacima iz Bročica i Novske, pjevačima, domaćem župniku Nedjeljku Androšu i njegovim suradnicima što s velikom strpljivošću nastoje raditi na obnovi župne crkve i drugih razorenih zdanja u župi te promicati zajedništvo. Biskup je zazvao Božji blagoslov na sve jasenovačke i druge hrvatske rane, sa željom da one što prije zacijele.