Đakovo, (IKA/BTU) – Niz seminara u ostvarivanju plana i programa formacije animatora i suradnika u pastoralu osoba s invaliditetom u organizaciji Biskupijskog povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji nastavljen je u subotu 12. ožujka u Đakovu. Na susretu, petom u nizu, održanom u prostorijama Središnje biskupijske knjižnice u Đakovu okupilo se oko osamdeset sudionika. Nakon molitve sve je pozdravio biskupijski povjerenik i moderator seminara vlč. Alojz Kovaček.
Nakon uvodnih napomena tajnica Povjerenstva Tonka Odobašić sudionike je upoznala s dosadašnjim aktivnostima. Od prvoga okupljanja predstavnika crkvenih i društvenih organizacija 21. lipnja 2002. koje na različite načine brine za osobe s invaliditetom ili prijateljuje s njima, Povjerenstvo se sastalo više od dvadeset puta, održano je s netom završenim seminarom pet formativnih seminara za animatore i suradnike. Povjerenstvo je organiziralo tri biskupijska susreta osoba s invaliditetom, dva dobrotvorna koncerta i odlazak na susret sa Svetim Ocem u Osijek. Biskup Marin Srakić prihvatio je prijedlog Povjerenstva i zamolio dopisom sve župnike da izgrade pristupe za invalidska kolica u župne prostorije. U tijeku je akcija prikupljanja podataka o vjernicima s invaliditetom u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Tajnica Odobašić posebno je istaknula važnost rada u regijama. U tom smjeru učinjeni su početni koraci, krajem protekle školske godine organizirani su regionalni susreti na kojima se okupilo oko 850 osoba. Treba se razmišljati i o duhovnoj potpori za roditelje. Najvažniji angažman je naravno župni angažman i treba se razmišljati kako djelovati na toj razini. Na kraju je Odobašić istaknula da je namjera izviješća prije svega bila da se lakše pronađu putovi kojima bi valjalo ići dalje.

Prvo predavanje na temu “Djeca s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem (ADHD)” izložila je prof. dr. Zrinjka Stančić, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Definirala je ovaj razvojni poremećaj prema dijagnostičko statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM-IV) i upoznala sudionike s promjenama terminologije kroz povijest. Ti se poremećaji kod školske djece javljaju u rasponu od 3-7% i češći su kod dječaka, nego kod djevojčica. U odrasloj dobi omjer između muškaraca i žena je 1:1. Upoznala je sudionike da hiperaktivnost i impulzivnost kao da nestaju ili slabe s godinama, ali nemogućnost pažnje i nedostatak organizacije ostaju nepromijenjeni. Sudionici su saznali kako deficit u inhibiciji ponašanja utječe na mentalne sposobnosti, kao što su osjećaj za prošlost i budućnost, razvoj i upotreba unutarnjeg govora, razdvajanje osjećaja od činjenica u vrednovanju događaja, analiza i sinteza. Dr. Stančić posebno je progovorila o osobinama poremećaja pažnje, o osobinama zbog nedostatka inhibicije odnosno o hiperaktivnosti i impulzivnosti. Istaknula je teškoće te djece u svladavanju školskog gradiva zbog čega se često događa da padaju razred, dobivaju niže ocjene, češće prekidaju školovanje i često imaju dijagnozu teškoća u učenju. Nepopularni su među ostalom djecom, imaju teškoća u komunikaciji s odraslima i s članovima obitelji. Stoga gotovo sva djeca pokazuju nisku razinu samopoštovanja. Nabrojene su i popratne poteškoće kao i teškoće u njihovim obiteljima. Sudionici su se upoznali s tri podtipa problema u socijalnom funkcioniranju: agresivan/asertivan (siguran), aktivan/nespretan, nesklon/izbjegavajući. Prof. Stančić je na kraju iznijela psihoedukacijske intervencije, odnosno kako pomoći djetetu koje je nesretno.

Drugo predavanje održala je Đurđa Živković, prof. defektologije i logoped. Animatorima je progovorila o specifičnim teškoćama u učenju: disleksiji (teškoće čitanja), disgrafiji (teškoće pisanja), diskalkuliji (teškoće računanja). Upoznala je sudionike s poviješću razvoja terminologije i definicijom disleksije i disgrafije kao i s učestalošću pojavljivanja. Kao uzroke disleksije navela je naslijeđe, urođene ili stečene disfunkcije mozga, teškoće s fonološkom svjesnošću, poremećaje u radu vidnog sustava, teškoće s vidnim pamćenjem, abnormalnu živčanu aktivnost i poremećaje u radu unutarnjeg uha. Kao najprihvatljiviju prof. Živković navela je podjelu na specifične (poremećaj dekodiranja vizualnih simbola uzrokovan naslijeđem) i sekundarne (posljedica organskih, urođenih ili stečenih neuroloških oštećenja) disleksije i disgrafije. Navela je i simptome odnosno specifične teškoće kod djece koja imaju jednu od ove dvije poteškoće. Sudionicima je dala i neke upute, odnosno savjete i upozorila što nije dobro činiti. Potom je upoznala animatore s diskalkulijom (djelomična nesposobnost u procesu usvajanja matematičkih sadržaja) i akalkulijom (potpuna nesposobnost usvajanja gradiva iz matematike). Nakon predavanja uslijedila je rasprava.

Popodne, nakon ručka, animatori su u radionicama praktično primijenili ponešto od onoga što su prijepodne u predavanjima čuli. Svaki sudionik sudjelovao je u dvije radionice: “Budi kreativan” i “ADHD/postupci podrške”. Nakon radionica sudionici su još neko vrijeme ostali u formiranim skupinama u kojima su se, prema priređenim pitanjima, kritički osvrnuli na korisnost predavanja s obzirom na njihov profesionalni ili volonterski angažman s osobama s invaliditetom. Progovorili su i o radionicama, uspoređujući međusobno sve radionice koje su prošli u toj formaciji. Kako je članovima Povjerenstva posebno na srcu saživljavanje kontinuiranog djelovanja po regijama, zamolili su sudionike da i o tome promišljaju. Svi su još jednom zamoljeni da, ukoliko to još nisu učinili, pronađu primjeren način zauzetosti u svojim župama i da pripomognu u prikupljanju podataka o broju osoba s invaliditetom u njihovim župama. Uslijedio je zajednički dio plenuma u kojemu su izneseni rezultati razgovora u manjim skupinama. Dr. Stančić sve je sudionike pozvala da spoznaje do kojih su na seminaru došli pronose u sredinama u koje se vraćaju i time pripomognu boljoj socijalizaciji osoba s invaliditetom.

Na završetku seminara sudionicima se obratio đakovački i srijemski pomoćni biskup Đuro Hranić, zahvaljujući svima na dosadašnjem angažmanu. Napomenuo je kako se uočava pomak u organiziranijoj brizi za osobe s invaliditetom u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od vremena kad se 2002. počelo s radom, premda su sudionici u svojim promišljanjima u manjim skupinama uočavali poteškoće i potrebu još sustavnijeg rada. Napomenuo je također kako je, nažalost, malo svećenika na seminaru, i da on uočava kako ih jednostavno nema dovoljno. Sve je nazočne još jednom potaknuo da se ne obaziru na mrak koji ih možda okružuje, nego da oni budu svjetlo koje će gorjeti i svijetliti u svojim sredinama.