Varaždin, (IKA) – Tihomir Blaškić, koji je u pritvoru Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu proveo više od 3.000 dana, gostovao je na tribini Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, koja je 25. veljače održana u dvorani Biskupskog ordinarijata u Varaždinu.
Nakon što je 1996. godine dragovoljno otišao u Haag, osuđen je na 45 godina zatvora. U žalbenom postupku Haaški je sud uvažio nove dokumente, pa je Blaškić prošle godine nakon izricanja nove pravomoćne presude s daleko nižom zatvorskom kaznom, pušten iz pritvora u Haagu. Uoči tribine pod nazivom “Učinjena mi je nepravda!”, Tihomir Blaškić sudjelovao je zajedno sa suprugom na misi u varaždinskoj katedrali koju je predvodio generalni vikar mons. Ivan Godina, nekadašnji osobni tajnik kardinala Franje Kuharića. Posvjedočio je o susretu Blaškića s kardinalom, koji je generala saslušao i ohrabrio u vrijeme kada je doživljavao odbačenost, neizvjesnost i teška trpljenja s obitelji. S kardinalovim blagoslovom Blaškić je potom krenuo u Haag često se spominjući riječi nadbiskupa Kuharića: “Ako nisi činio zlo, onda se nemaš čega bojati jer će ionako sve biti, ne po ljudskom, nego po Božjem sudu.”
Nakon mise, u prepunoj dvorani Ordinarijata Blaškića su srdačno pozdravili njegovi sunarodnjaci iz srednje Bosne, koji od progonstva žive u Varaždinu, i brojni vjernici iz raznih krajeva Varaždinske biskupije. Pozdravnu riječ uputio je predsjednik varaždinskog “Napretka” prof. Ivan Bošnjak, koji je ujedno ispričao, zbog bolesti, odsutnog Marija Čerkeza, također haškog zatočenika. Podsjetio je kako je “Napredak” 2001. godine u istoj dvorani organizirao tribinu, na kojoj je govorila grupa iz Lašvanske doline (Zoran Kupreškić, Vlatko Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Pero Skopljak, Ivica Šantić, Marinko Katava, Dragan Papić i drugi), koji su godinama potpuno nevini bili zatočeni u Haagu te potom pušteni bez riječi isprike. “Čut ćemo autentično svjedočenje o prilikama u kojima se našao hrvatski puk BiH, o pokušajima njegova istrebljenja i herojskom otporu koji je pružio u obrani svoje postojbine”, kazao je prof. Bošnjak zahvalivši Varaždinskoj biskupiji, Gradu Varaždinu i Varaždinskoj županiji na potpori u održavanju “Napretkovih” tribina i susreta. Podsjetio je da su tribine održane o temama: Katolički školski centri u BiH, bolnica fra Mato Nikolić u Novoj Bili, Demografski slom Hrvatske i dr., te najavio iduće tribine na kojima će govoriti dr. Franjo Topić, a zatim i franjevci iz Bosne Srebrene o aktualnoj situaciji u BiH. Izvijestio i o podacima iz srednje Bosne, koje je poslala gradonačelnica Viteza prof. Katica Čerkez, a koji pokazuju stradanja hrvatskog naroda u srednjoj Bosni, gdje je u godinu dana ratnog sukoba smrtno stradalo 2.500 Hrvata.
Obraćajući se nazočnima, Tihomir Blaškić je zahvalio svima, a osobito obitelji Košćak, za pruženu pomoć i darovanu potporu, kao i za sve molitve dragom Bogu za njega i obitelj. “Isus nam je jasno poručio: Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati. Moja obitelj i ja imali smo priliku uvjeriti se da tu Kristovu poruku doista treba živjeti i da plodovi neće izostati”, kazao je Blaškić.
“Premda sam pozvan da progovorim o temi #!Učinjena mi je nepravda#!, ja ne bih govorio o detaljima nanesenih mi nepravdi. Najradije se ne bih zaustavljao niti na nepravdama s kojima smo bili suočeni, jer i mnogi od vas su trpjeli i podnosili brojne nepravde. Padali su, Bogu hvala, pa se dizali, te nastavljali dalje. No, u mojem slučaju pravednost je narušavana od mnogih institucija i pojedinaca, a posljedice su imale izravan utjecaj na mnoge osobe, počevši od moje obitelji, mene osobno, mojih suradnika, mojih dragih prijatelja, moga naroda kojem pripadam, moje Domovine itd. Jasno da je pravednost, koja ujedno znači i opraštanje grijeha, nedostižna za čovjeka po svojim djelima, ali nju primamo kao milosni dar od Gospodina… Rat, kao i svaki drugi sukob, nekome nanese nepravdu. U tom pogledu svi koji su trpjeli zbog nepravednog rata podnosili su nepravdu i ja u tom pogledu nisam nikakav izuzetak. Nama Hrvatima u RH i u BiH rat je bio nametnut, pa nam je i samim tim učinjena nepravda. Budući da sam pripadnik ovog naroda, osobno sam osjećao dužnost i obvezu da časno i pošteno služim duši svojeg naroda kome pripadam rođenjem, savješću i srcem, poštujući i uvažavajući i sve druge. Kao pripadnicima malog naroda, malog u smislu brojnosti, posebno u BiH, koji je bio osuđen na nestanak i progon sa svojih ognjišta, učinjena nam je velika nepravda, jer smo morali svoj opstanak braniti oružjem. Ali to je bio jedini mogući način. Jedino što smo još mogli učiniti jest pokoriti se protivnicima ili dopustiti da nas se vojno porazi i moralno ponizi ili pak podvijenih repova otići jer su to tako drugi željeli. Međutim, ponos, dostojanstvo, čast i ugled naroda kojem pripadamo ne dopušta nam takvo ponašanje”, ustvrdio je Blaškić koji je, prisjećajući se trenutka suočenja s optužnicom, kazao kako je vjerovao da je Međunarodni sud u Haagu hram pravde na zemlji i da tu nema prostora za nepravdu. “Međutim, shvatio sam da onaj koji, ljudski govoreći, doista želi dijeliti pravdu, može i pogriješiti. Griješio je uistinu i smatram da nam je time načinjena velika nepravda”, napomenuo je.
“Neposredno pred odlazak u Haag, mi smo živjeli svoju odbačenost i gotovo smo mogli svijećom tražiti nekog tko će nas barem poslušati, saslušati, utješiti. Nakon dolaska u Haag spoznao sam da tu vlastiti razum i srce postaju neprijatelji jer kako prihvatiti odvajanje od obitelji, od osobnog imena i prezimena? Ali što je to prema teretu kazne bez krivnje, što je to prema onom teretu kojem je podvrgnuta moja obitelj na svakom koraku, što je to prema spoznaji da skoro nitko i neće čitati presudu, nego će samo pamtiti visinu kazne? Teško je bilo nositi se s tim teretom, s križem novog, meni neželjenog, identiteta. Teško je bilo i čuti da si obilježen brojkom “45”, ali tu je vjera da Bog ima zadnju riječ i da će ionako sve biti okončano po Božjem sudu”, istaknuo je Blaškić kazavši kako ničija korizma ne završava Velikim petkom, već svetkovinom Uskrsnuća, “pa smo i mi, ali i svi koji su bili uz nas na ovim postajama haške životne staze, doživjeli privremeno uskrsnuće”. “Sigurno da mnogi od nas dugo čekaju na pravednu pravdu, ali i moj slučaj, kao i neki drugi, potvrđuju da i ovdje na zemlji imamo pravo nadati se pravdi, bez obzira što je mnogo nevolja na tom putu”, poručio je Blaškić
napomenuvši kako moramo smoći snage i poći dalje, moramo opraštati, jer bez toga ne možemo naprijed.
Osvrnuvši se na sam zločin zbog kojeg je prva presuda bila drastična, Blaškić je rekao kako je u Ahmićima počinjen zločin, a oni koji su ga počinili, trebaju za to i odgovarati. “Često sam se bojao i pitao hoće li zločini nad Hrvatima u srednjoj Bosni ostati neistraženi i nekažnjeni, međutim, u Haagu se vode neki procesi i još će se neki otvoriti, a neki su već i procesuirani i osuđeni”, napomenuo je Tihomir Blaškić koji je nakon tribine u izjavi za medije kazao da, koliko god imali primjedbi na mirovne sporazume, najvažnije je da se prestalo s ratnim djelovanjem, a sada se ti sporazumi mogu redefinirati radi iznalaženja najboljih rješenja. “Istina svakako treba doći na vidjelo radi bolje i sigurnije budućnosti”, poručio je Blaškić.