Požega, (IKA) – U prigodi Dana života i Svjetskog dana bolesnika te povodom aktualnih rasprava o medicinski potpomognutoj oplodnji dr. Željko Tanjić, profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održa je 17. veljače u dvorani bl. Alojzija Stepinca u Biskupskom domu u Požegi predavanje “Kršćanin pred pitanjem života”.

Svoje predavanje započeo je pitanjem tko je danas kršćanin. Premda se stoljećima to pitanje nije postavljalo, danas, na početku trećeg tisućljeća, u vrijeme koje nazivamo postmodernim, a neki ga nazivaju i postkršćanskim, pokazalo se nužnim postavljenje toga pitanja. Temeljno pitanje za kršćanina je danas pitanje identiteta. On je onaj koji pomaže da kršćanski život bude duhovan, dinamičan i otvoren, posebice u društvu koje je obilježeno nesigurnošću. Identitet postaje temeljnim zadatkom, jer se s jedne strane sve više želi izbjeći odgovornost, različitost i važnost izbora što jedan identitet čini jakim, za razliku od postmodernog društva koje promovira slabi identitet, koji je zapravo uvod u to da se može sve, a ne mora se ništa.

Na formiranje identiteta utječe mnoštvo čimbenika. Modernom čovjeku danas je teško pomiriti različite vidove koji tvore njegovu stvarnost. Teško mu je dovesti u harmonične odnose različite pripadnosti, spolnost, obitelj, Crkvu, zvanje, zanimanje, razlite ideološke silnice, političke, religiozne, životni stil, etiku i sl. Zbog toga je današnji čovjek fragmentaran. Ta fragmentarnost čini gotovo nemogućim jednu cjelinu te ona onda vodi do naglašavanja samo individualnog, do duhovne i nutarnje šizofrenije. Živimo u društvu, dodao je dr. Tanjić, koje za sebe tvrdi da je društvo tolerancije, pluralizma, kompleksnosti i ravnodušnosti. Unutar toga društva objektivni odnosi su postali veoma labilni i manje djelotvorni, a sve veću važnost ima subjektivni pristup kao i osobni stavovi. U traženju identiteta kršćanin mora biti svjestan da živi u sasvim određenom svijetu koji ne smije promatrati kao nešto što mu je suprotstavljeno. On je baš u tom svijetu pozvan naviještati Evanđelje i ostvarivati kršćanski identitet. Ono što je važno za kršćanina, ono što je temeljni horizont kršćanskog života je, a što je gotovo zaboravljeno, je eshatološki horizont. Mi smo toliko zarobljeni onim što je danas i što je bilo jučer da zaboravljamo pred sobom imati tu otvorenost da će Gospodin doći, da nas to s jedne strane obvezuje, a s druge da nas pozitivno relativizira. Nedostatak eshatološkog horizonta pokazao se u 20. stoljeću kroz totalitarne režime koji su mislili da su oni gospodari povijesti, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu, komunizmu, istaknuo je dr. Tanjić.

U nastavku predavanja dr. Tanjić je istaknuo da je pitanje umjetne oplodnje kao i pitanje pobačaja, pitanje koje se odnosi na to kakvu mi sliku zastupamo o čovjeku. U zapadnom civilizacijskom krugu govori se o četiri čovjeka, o četiri susljedna tipa antropologije. Prvi čovjek je rođen s grčkom filozofijom, to je čovjek racionalnosti. Drugi čovjek je plod židovsko-kršćanske objave, to je čovjek vjere, čovjek koji je otkrio važnost providnosti i eshatološkog cilja. Treći čovjek je građanin proračunatosti. Mi danas živimo u doba četvrtog čovjeka, to je čovjek bez religije, bez povijesti, to je čovjek koji je žrtva vlastitih želja i potreba.

Umjetna oplodnja, što nitko neće reći, je pitanje antropologije. Pravna terminologija ne poznaje pravo na roditeljstvo, postoji samo pravo djeteta da zna tko su mu roditelji. Liječnici koji zagovaraju umjetnu oplodnju kažu da oni to rade, jer ljudi žele imati djecu. Djeca, dakle nisu potreba, odnosno današnji čovjek je iz tehnologije potreba prešao u tehnologiju želja. Čovjek više nema potreba, nego neke želje, a djeca su jedna od tih želja. Ovdje se vidi da te želje više ne prihvaćaju nikakve granice. Ako tehnologija bude omogućila da se nešto ostvari, čovjek će to ostvariti bez obzira je li to etički dopustivo. Mnogi znanstvenici predviđaju da rađanje čovjeka neće biti više vezano uz ljudsko tijelo kada se u nekoj budućnosti izmisli umjetni uterus, a samim time nestat će i pojmovi kao što su krvni srodnici. Prema jednom istraživanju u Njemačkoj gdje se radila DNK analiza, utvrđeno je da čak trećina djece ne živi sa svojim biološkim roditeljima, upozorio je dr. Tanjić. Crkva se, dodao je, po pitanju umjetne oplodnje nalazi u jednoj paradoksalnoj situaciji. Ona, koju su uvijek optuživalo da bračne drugove vidi samo kao one koji stvaraju nove ljude, sada se našla u situaciji kazati “nismo mi to na taj način mislili”, odnosno, nisu djeca ta koja bračni život čine smislenim pod svaku cijenu.

Kada Crkva upozorava na neke probleme ona to čini pod vidom teološke antropologije koja nema za cilj postaviti neku konačnu antropologiju, što mnogi misle, ili neki određeni humanizam. Ona ukida svaki apsolut unutar povijesti pozivanjem na Boga. Kršćanstvo i teologija kažu da ni jedan čovjek ni jedno društvo ni jedna tehnologija ni jedna civilizacija ne mogu na mjesto Boga staviti apsolut koji se nalazi unutar povijesti. Teološka antropologija koja sve gleda pod vidom Božjeg djelovanja sprječava da se unutar povijesti pokušava stvoriti savršeno društvo, jer je njega nemoguće stvoriti. Međutim, mi danas imamo antropologije koje nam postavljaju određene zemaljske apsolute koji kažu da subjekt ima primat u svemu. Teološka antropologija će reći: Da, ali u odnos na Boga i bližnjega. Današnji čovjek je radikalan čovjek. On je individua, a ne osoba. On nema nikakve memorije, ničega se ne sjeća i prema ničemu ne ide, nego jednostavno želi ispuniti vlastite želje. Ispunjavanje želja mu je kriterij cjelokupnog djelovanja. Najveći sukob kršćanstva i društva dogodio se u prosvjetiteljstvu koje je tvrdilo da je čovjek po naravi dobar, dok je Crkva da je čovjek po svojoj naravi grešan. Crkva je kroz pojam grešnosti jako dobro shvatila upravo tu svijest da je čovjek stvoren i da ima svoje granice. Grešnost znači da je čovjek odgovoran za ono što se događa. Ako se kaže da je čovjek po naravi dobar, onda on nije ni za što odgovoran. Današnji čovjek je sretan zbog ugode, a ne zbog kreposti, kako je to nekad bilo.
Nama kršćanima temelj mora biti memorija, jer u noj čitamo cijelu povijest. Moramo poći od čovjeka kao slike Božje. Mi promatramo čovjeka ne pod jednim vidom, nego kao cjelovito biće. Kršćanska antropologija je antropologija cijelog čovjeka, duha i tijela, i koja vjeruje da je čovjek stvoren i da se nalazi pred Bogom. To je antropologija koja je otvorena transcendentalnom i koja vjeruju da je Bog ušao u povijest i da nas poziva da prema toj povijesti i prema životu te jedni prema drugima budemo odgovorni, zaključio je dr. Tanjić.

Na kraju predavanja kojem je nazočio i požeški biskup dr. Antun Škvorčević, istaknuto je kako se događa neka bitka za čovjeka iz koje nikako ne bismo smjeli isključiti Boga. Pogled o čovjeku objavljen nam je i ostvaren u Isusu Kristu koji je jedan od najtemeljnijih izazova u bitci za čovjeka u svim vremenima, pa tako i u ovom našem. Što će se dogoditi s današnjim čovjekom, ponaosob sa svakim od nas, ovisi o tome koliko ćemo, dodao je biskup, dopustiti Isusu Kristu da nas preobrazi na Božju sliku.