Zagreb, (IKA) – U Kažotićevoj dvorani dominikanskoga samostana na zagrebačkoj Peščenici, na Čistu srijedu 9. veljače održana je 5. Pepelnica umjetnika na temu “Kamo ide suvremena sakralna arhitektura u Hrvatskoj?”. U raspravi o toj temi sudjelovali su dr. Sandra Križić Roban s Instituta za povijest, arhitekti dr. Boris Magaš i Nikola Bašić te dr. Željko Tanjić, teolog i profesor na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. Moderatori su bili Vesna Kusin i fr. Frano Prcela.
Kako bi se prevladali svi problemi na koje nailazi suvremena sakralna umjetnost donesen je jednoglasni zaključak o potrebi edukacije. Ukazano je pri tome da nije potrebna samo edukacija arhitekata za ono sakralno, liturgijsko, prije bavljenja arhitekturom, već i obrnuto, potrebna je edukacija svećenika za arhitekturu u smislu međusobne komunikacije, suradnje i razumijevanja. Jednoznačno, potreban je interdisciplinaran pristup u premošćivanju spomenutoga problema.
Jedan od ključnih problema s kojima se susreće današnja sakralna umjetnost, rečeno je u raspravi, jest i taj što je većina odgovornosti i tereta prilikom gradnje neke crkve prebačena na župnika, koji nužno ne mora za to biti kompetentan. Zato se odgovornost neprestano prebacuje s arhitekta na župnika i obrnuto, premda bi, a u tome su se složili svi sudionici rasprave, Crkva na višim instancama trebala imati riješeno i to pitanje. Osim odnosa župnik – arhitekt, važan čimbenik je i investitor gradnje koji pred arhitekta mora postaviti jasne zadatke i ciljeve. Sakralna arhitektura ogledalo je našega vremena i društva. Na pitanje zašto u današnjem suvremenom društvu arhitektura nije ogledalo sakralnosti kao što je to bila prije, istaknuto je kako je problem današnje sakralne arhitekture preklapanje profanog i sakralnog. Naime, ono što je sakralno počinje se interpretirati kao profano i obrnuto. Koje mjesto u cijeloj problematici zauzima arhitekt pokazuje činjenica da je “on onaj koji bilježi potrese svojega vremena i okruženja te ga svojim građenjem ucrtava u grafikon našega vremena”. No, kako je posebno istaknuto, u tom smislu treba napraviti distinkciju između arhitekture i graditeljstva, budući da arhitektura podrazumijeva umjetnikov duh i ideje, odnosno ona je umjetnost građenja. Zaključeno je kako je jedna od uloga sakralnoga objekta pružiti čovjeku, osobito vjerniku, mogućnost pristupa transcendentalnom, odnosno omogućiti čovjeku susret s Bogom, sa zajednicom, ali i sa samim sobom. Arhitekt je onaj koji će svojim djelom stvoriti taj dojam, s intencijom da njegov “jezik”, odnosno poruka, bude razumljiva, ali ne nužno i eksplicitna.
Kad je riječ o stilovima, postavljeno je pitanje nadovezuju li se današnji arhitekti u suvremenoj arhitekturi na tradiciju ili ju kopiraju. Jedan od odgovora bio je taj kako su danas prevladani stilovi, budući da se pitanje tradicije može shvatiti višeznačno. Reinterpretacija elemenata iz tradicijske kulture može se dobro složiti sa sakralnim prostorom. Svakako da i promjena liturgije nakon II. vatikanskoga sabora donosi određene izazove za arhitekturu, a primjer za to je i prebacivanje pozornosti sa svetohraništa na oltar i dr. Jedan od negativnih rezultata suvremene arhitekture može biti “gradnja crkava na urbanističkim restlovima u gradovima, što predstavlja izvjestan hendikep”.