“Od suživota do bratstva” naslov je najnovije knjige objavljene u nakladi Teovizije, autora Giuseppea Colombera. Svećenik i doktor teologije, filozofije i psihologije Giuseppe Colombero bio je dugo godina duhovni pomoćnik u jednoj od bolnica u Torinu pa je svoje razmišljanje usmjerio na probleme patnje i unutarnjega zdravlja. Ova knjiga svakako je doprinos tomu promišljanju, budući se bavi odnosima u redovničkim zajednicama.
Kako piše u uvodu knjige, redovnikova sreća ili nesreća ovisi o tome kako doživljava svoju zajednicu, “tu mrežu osjećajnih kontakata i odnosa koja se zove klima ili ambijent zajednice, to zajedništvo neuhvatljivih elemenata, riječi, šutnje, osjećaja , gesta i pogleda koji čine razliku između suživota i zajednice u kojoj vlada jedinstvo srca i života”.

Podijelivši ju u jedanaest poglavlja, Giuseppe Colombero progovara o zajednici kao bitnom elementu redovničkoga života, zatim zajednici kao potrebi srca i svjedočanstvu vjere, zajednici kao mjestu formacije (od “ja” do “mi”, otkrivanje istine o sebi). Nadalje, autor govori i o pravilima koja moraju vladati u zajednici, a to su: ne vrijeđati, navika gledanja u oči prilikom razgovora, potreba prijateljstva kao dragocjenoga i osjetljivoga dobra, povjerenja i sigurnosti te čuvanja tajne kao znaka poštivanja i zrelosti, ali i radosti koja bi trebala biti lice onoga čije je srce ispunjeno.

Govoreći o problemima u zajednici, autor ističe važnost otkrivanja ljepote ljudskih vrlina bez kojih nema kršćanskoga života, a to su: ljubav, poštovanje, otmjenost, blagost, osjećaj za mjeru u šaljenju, ljubaznost, prijaznost i brižna pažnja koja čisti dušu drugoga i pretječe je. Govoreći o tome kako izliječiti bolesne misli i osjećaje, on navodi kako je polazna točka upoznati sebe te da su reakcije i kritike drugih najbolji put k tomu. Osim toga važno je, a to je tema desetoga poglavlja, dopustiti bratsko ispravljanje, zajedničko traženje, ali i ukoliko je to potreba psihoterapijom otkriti nepoznanice u sebi.
Posljednje poglavlje knjige posvećeno je unutarnjemu životu kao dragocjenosti redovnika, ali i porukama kako svaka dob ima svoju ljepotu i cijenu te shodno tomu svatko treba biti prijatelj svoje dobi i ne opraštati se od života prije vremena, zatim gajiti interese koji urezuju u pamet i u srce dinamizam koji se odražava u cijeloj osobi, i brinuti se za druge.

Knjiga na jednostavan način želi pokazati koliko toga Bogu posvećeni ljudi mogu i moraju činiti oni sami, kako bi “u smirenosti i zadovoljstvu živjeli svoju posvetu Bogu”. (ika-žz/kj)