Zagreb, (IKA) – Na Teološko-pastoralnom tjednu na temu “Četrdeseta obljetnica završetka Drugoga vatikanskog sabora: očekivanja – ostvarenja – izazovi” u srijedu 26. siječnja u poslijepodnevnim satima održana su dva predavanja posvećena pastoralnom i ekumenskom suočavanju s pitanjima Drugoga vatikanskoga koncila.

Predavanje na temu “Pastoralno-katehetska praksa i saborska baština” izložila je dr. s. Valentina Mandarić, profesorica na katehetskom institutu KBF-a, u svoje i u ime suautorice predavanja dr. Ružice Razum, docentice na katedri religiozne pedagogije i katehetike na KBF-u. Izloženo predavanje obuhvaća tri cjeline koje se bave percepcijom Sabora u pastoralno-katehetskoj praksi u Hrvatskoj odnosno vremenu oduševljenja i stagnacije, zatim ostvarenju pastoralno-katehetske obnove u posaborskom vremenu i na kraju zadacima na koje obvezuje vjernost II. vatikanskom saboru.
S. Valentina istaknula je kako Sabor predstavlja poziv Crkvi preispitati koliko su saborske teme zaživjele te razmišljati o vlastitoj misiji kao i odnosu s ostalim Crkvama. Ona je također istaknula i kako obnoviteljski duh Sabora ne predstavlja prekid s prošlošću, već promjenu mentaliteta.
Drugim vatikanskim saborom Crkva je na neki način tražila način usklađivanja sa suvremenim svijetom, te se kao rezultat Sabora javilo širok spektar pastoralnoga djelovanja odnosno prenošenja kršćanskoga sadržaja. Sabor je obradio tri ključna identiteta kateheze: Riječ Božju shvaćajući katehezu kao službu Riječi, čovjeka vjernika shvaćajući katehezu kao odgoj u vjeri te Crkvu shvaćajući katehezu kao djelo i izričaj Crkve, navodi s. Valentina.
Kad je riječ o posaborskom vremenu u Hrvatskoj odnosno ostvarenju pastoralno-katehetske obnove, s. Valentina navodi kako je Crkva u Hrvata u saborsko vrijeme živjela u vrlo teškim društveno-političkim okolnostima tako da su se smjenjivale različite faze počevši od duboke podjele između Crkve i društva odnosno piramidalne ekleziologije pa sve do sustavnijih katehiziranja u samostanima i crkvama, razvoja tradicionalnog pastorala odnosno podjele sakramenata u okviru župe i drugo. Ipak, kako ističe s. Valentina, posaborsko vrijeme odlikuje dinamično gibanje u domaćoj Crkvi. Tako se osnivaju važne crkvene institucije kao što su Glas Koncila, Kršćanska sadašnjost, Teološko – pastoralni tjedan, Katehetske škole (prva održana 1971. godine), Instituti (Katehetski – osnovan 1961. godine, zatim Institut za crkvenu glazbu, za kršćansku duhovnost i drugi). Osim toga, razvija se izdavačka djelatnost, izdaju se katehetsko-pastoralni priručnici, vjeronaučni udžbenici te razni dokumenti (“Radosno naviještanje evanđelja” i drugi).
S. Valentina posebno je istaknula procvat malih zajednica nasuprot velikim župnim zajednicama. Tako 90-ih godina dolazi do ponovnoga buđenja laičkih službi, premda je svijest o djelovanju laika slabo artikulirana pa je pastoralno djelovanje i danas izrazito klerikalno, što je rezultat nedostatka programa za veći angažman vjernika laika u Crkvi. Nadalje, ona je istaknula kako su i danas vidljivi problemi u području religioznosti te je vjerski indiferentizam sve izraženiji, čemu je razlog kako djelovanje suvremenog svijeta te sve veća težnja čovjeka za materijalnim sredstvima.
Posljednji dio predavanja s. Valentine i dr. Ružice Razum odnosio se na zadaće na koje obvezuje Drugi vatikanski sabor, u kojem ističu kako je najprije potrebno utvrditi dijagnozu postojećeg stanja, zatim prihvatiti dijalog kao temeljno saborsko pastoralno-katehetsko načelo, stvoriti pastoral “po mjeri čovjeka” odnosno župu kao zajednicu zajednica (budući da današnje društvo sve manje ističe vjeru pojedinca, potrebno je prijeći s pastorala mase na pastoral osobe), napraviti reviziju tradicionalnoga, pojačati koordinaciju i organiziranost u promicanju školskoga vjeronauka i kateheze, osigurati kvalitetniju formaciju vjeroučitelja, kateheta i pastoralnih djelatnika, ali i vrednovati i “bolje” koristiti laičke službe. Uza sve nabrojeno napominje se i vjerodostojnost Crkve.
S. Valentina Mandarić i dr. Ružica Razum ističu naime potrebu dijaloga vjere i kulture (odnosno inkulturaciju vere) ali i potrebu promišljanja uloge kršćanstva u društvu, kao i poštivanje svojega vremena, kulture i društva budući da ne možemo živjeti u “stalnom identificiranju neprijatelja” oko nas.
“Tri su ključna saborska izričaja koji jamče uspješnu strategiju pastoralno-katehetskog djelovanja i ostaju trajan imperativ koji nema alternative: aggiornamento (otvaranje Crkve suvremenom svijetu), čitanje znakova vremena i dijalog“, zaključak je s predavanja s. Valentine Mandarić i dr. Ružice Razum.

Nakon kratke stanke, predavanje na temu “Koncilski ekumenski zamah i današnja traženja” održao je dr. Jure Zečević, pročelnik katedre ekumenske teologije KBF-a Sveučilišta u Zagrebu i tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, koji se na početku svojega predavanja kratko osvrnuo na predkoncilski i koncilski pristup jedinstvu kršćana te ukazao na to u čemu se praksa službene Crkve u odnosu na ostale kršćanske Crkve razlikovala u vrijeme prije i nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Nasuprot ranijoj praksi u saborskom dekretu o ekumenizmu “Unitatis redintegratio” ističe se potreba uključivanja katoličkih vjernika u djelo ekumenizma. Ekumenska prožetost Sabora, ističe dr. Zečević, općenito ukazuje na “jedno Duhom Svetim nadahnuto i blagoslovljeno vrijeme mijenjanja mentaliteta”, odnosno vrijeme prijelaza “od mentaliteta naglašavanja razlika prema mentalitetu prepoznavanja zajedničkoga”.
Kad je riječ o “koncilskom zamahu”, dr. Zečević ističe kako se on očitovao mnogostruko. Napomenuo je da je Sabor kao jednu od svojih osnovnih zadaća istaknuo i promicanje obnove jedinstva među svim kršćanima, prvo se osvrćući na doktrinarno bliže Istočne Crkve a potom i na odijeljene Crkve i crkvene zajednice na Zapadu, navodeći u Dekretu “Unitatis redintegratio” da one, po katoličkim kriterijima, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskoga misterija. Dr. Zečević je Sabor okarakterizirao kao “ekumenski jako obilježen i usmjeren” i naveo da su na Koncilu kao promatrači sudjelovali predstavnici gotovo svih relevantnih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica (počevši od 57 na prvom pa do 105 promatrača na četvrtom zasjedanju Sabora). Kao jedan od rezultata ekumenskog zamaha Sabora naveo je da je komunikacija između njihovih visokih predstavnika postala uobičajenom praksom i na bilateralnoj i multilateralnoj razini. Osim toga, istaknuo je kako su učinjene ekumenske geste velikoga simboličkoga značaja kao što je “bratski zagrljaj” pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore I. na Maslinskoj gori u Jeruzalemu 1964. godine, te uklanjanje anatema iz 1054. g. Osnovane su, nadalje, i brojne mješovite teološke komisije za tretiranje pojedinih doktrinarnih područja, zatim ekumenske katedre na teološkim fakultetima (na KBF-u u Zagrebu 1974. god.) ali i ekumenski instituti (na KBF-u 1985.). Nadalje, izdaju se knjige i pišu brojni članci s ekumenskom tematikom, pokreću se ekumenski časopisi kao što je npr. u Zagrebu 1966. g. započeo izlaziti ekumenski bilten “Poslušni Duhu”, organiziraju se ekumenska okupljanja pripadnika gotovo cijelog kršćanskoga spektra na kontinentalnim i globalnim razinama i drugo, što sve svjedoči da je pokoncilsko vrijeme ekumenski izrazito dinamično. To se također, kako ističe predavač, može reći i za domaću Crkvu, budući da pokoncilski ekumenizam i njegovo ukorjenjivanje promiče i crkvena hijerarhija, i teološka znanost.
Ipak, osnovno pitanje koje se danas postavlja jest ono jesu li ispunjena ekumenska očekivanja te kakva je aktualna ekumenska situacija? Dr. Zečević je među ostalim spomenuo da je određeno usložnjavanje konfesionalnih odnosa između nekih pravoslavnih Crkava i Katoličke crkve, ali i između nekih pravoslavnih i protestantskih Crkava nastupilo nakon propasti komunizma, raspada SSSR-a i demokratizacije života, što je zahtijevalo prilagodbu kršćanskih konfesija u tim postkomunističkim zemljama. Ako je godina 1960. proglašena “ekumenskim proljećem”, sadašnje godine neki teolozi nazivaju “ekumenskom zimom”, što bi se kako dr. Zečević navodi moglo interpretirati i kao doba ekumenskog premišljanja, produbljena i traženja.
Kad je riječ o tom traženju u pogledu modela jedinstva, danas se najviše spominje Rahnerov i Friesov model jedinstva Crkava, koji pripada tipu modela “pomirene različitosti”, a po kojemu se, među ostalim, ni u jednoj partikularnoj Crkvi buduće Jedne Crkve eksplicitno i vjeroispovijesno ne odbacuje niti jedan članak vjere koji je u nekoj drugoj Crkvi obvezujuća dogma.
Dr. Zečević u današnjem pristupu pitanju jedinstva uočava dvije struje, od kojih jedna polazi od toga da jedinstvo zapravo već postoji u dostatnoj mjeri, a druga drži da je za prakticiranje interkomunije potreban veći stupanj jedinstva.
Na samom kraju svojega predavanja, dr. Zečević je naveo da II. vatikanski sabor nije bio sabor sjedinjenja, ali je bio sabor za sjedinjenje, a današnje su Crkve suočene i s nekim novim poteškoćama kojih prije 40 godina nije bilo pa se već javljaju simptomi rezignacije i nestrpljivosti.
Ipak, zaključio je dr. Zečević ekumenizam i danas ima brojne mogućnosti daljnjega hoda, s tim da je u aktualnoj situaciji naglasak možda najprimjerenije stavljati na posvješćenje “još” i “već” postojećeg jedinstva – na ukorjenjivanje dosadašnjih rezultata ekumenskoga nastojanja na razinama prakse i baze, te na njegovanje i širenje “duhovnoga ekumenizma” primjerenog sadašnjem stupnju jedinstva.