Požega, (IKA) – U prigodi Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana te o 40. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog sabora i objave koncilskog Dekreta o ekumenizmu “Unitatis redintegratio” Biskupski ordinarijat u Požegi organizirao je predavanje na temu “Ekumenizam nakon Drugoga vatikanskog sabora kod nas i u svijetu”. O toj temi u dvorani bl. Alojzija Stepinca 20. siječnja govorio je prof. dr. Jure Zečević, pročelnik katedre ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i tajnik Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK.
Dr. Zečević na početku je napomenuo da je ekumenizma bilo i prije Drugoga vatikanskog sabora, ako se uzme u obzir definicija ekumenizma koja kaže da ekumensko gibanje podrazumijeva sve aktivnosti u svrhu uspostave kršćanskog jedinstva. No, ako se ekumenizam promatra više kao povijesni proces i intenziviranje međucrkvenih i međukonfesionalnih komunikacija i manifestacija kršćanskog zajedništva, onda se može reći da je ekumenizam u Katoličkoj crkvi zaživio s II. vatikanskim saborom koji je na tom području donio velike promjene. Dekret “Unitatis redintegratio” dao je nova načela, novo doktrinarno polazište katoličkim vjernicima u pogledu njihova odnosa prema drugim kršćanima. Dekret odražava jedno, Duhom svetim nadahnuto i blagoslovljeno vrijeme mijenjanja mentaliteta, ne samo u Katoličkoj, nego i u drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama, vrijeme hoda od mentaliteta sučeljavanja prema mentalitetu susreta i međukršćanske suradnje. Za reguliranje međucrkvene i međukonfesionalne suradnje na konkretnoj i praktičnoj razini donesen je Ekumenski direktorij, podsjetio je predavač, upitavši se zatim gdje je ekumenizam danas, 40 godina nakon II. vatikanskog sabora.
Ekumenizam kao nastojanje oko jedinstva postao je gotovo posvuda službeni stav Crkava. Komunikacija između vodstava Crkava, njihovih visokih predstavnika postala je uobičajenom praksom, kako na bilateralnoj, tako i na multilateralnoj razini. Učinjene su neke ekumenske geste velikog simboličkog značaja kao što je npr. “bratski poljubac” pape Pavla VI. I patrijarha Artenagore I. na Maslinskoj gori. Utemeljene su brojne mješovite teološke komisije i povjerenstva za tretiranje pojedinih doktrinarnih područja. Održavaju se ekumenska okupljanja pripadnika gotovo čitavoga kršćanskog spektra na kontinentalnim i globalnim razinama. Realizirana je suradnja i poduzete su brojne interkonfesionalne zajedničke inicijative na humanitarnom i karitativnom području, na području odgoja i obrazovanja i na brojnim drugim područjima. Ekumenski entuzijazam na Koncilu i neposredno nakon njega omogućio je ideju jednog zajedničkog “svekršćanskog” pristupa teološkim sadržajima što je rezultiralo “ekumenskom teologijom”. Sve to svjedoči o jednom ekumenskom dinamizmu, o postojanju interkonfesionalne suradnje širokog spektra što je za pozdraviti, istaknuo je dr. Zečević.
Ono što pomućuje radost je to da sve što se čini u tim aktivnostima zbog postojećih raskola i podjela nije jasno vidljivo kao rezultat djelovanja jedne Crkve Kristove, jer se te zajedničke inicijative u javnosti ponekad doživljavaju kao neki parapolitički sporazumi. Zbog toga sve to nema onu svjedočku snagu u suvremenom društvu kakvu bi trebalo i moglo imati.
S jedne strane kršćanske Crkve su u službenom teološkom dijalogu nadišle neke povijesno naslijeđene razlike i poteškoće, ali su Crkve s druge strane suočene i s nekim novim poteškoćama kojih prije 40 godina nije bilo. Ponekad se stječe dojam da se ekumenski hod prema jedinstvu kreće u krug, da se dijalog “perpetuira” bez kraja i bez nade da će se doći do cilja. Ekumenski cilj, puno jedinstvo koje će se očitovati u zajedništvu euharistijskog stola i propovjedaonice, još uvijek je samo nerealizirani san za koji nitko ne može procijeniti hoće li se, kada će se, i a na koji način ostvariti, napomenuo je predavač.
U odnosu na pravoslavne, ekumenska situacija je vrlo složena. Nakon pristupanja pravoslavnih Crkava Svjetskom ili Ekumenskom vijeću Crkava te nakon desetljeća sudjelovanja u međucrkvenim i interkonfesionalnim komunikacijama, kao i u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo Crkava, pokazalo se da neke prakse poput zajedničke molitve nisu bile dovoljno reflektirane i da one danas, premda desetljećima prakticirane, predstavljaju poteškoće, ne samo radikalnijim pojedincima, nego i na širim razinama. Članstvo pravoslavnih Crkava u svjetskom vijeću Crkva dovedeno je u pitanje, zbog njegova, po njihovom mišljenju, neadekvatnog ustrojstva, zbog denominacijskog ključa u kojem su pravoslavni nedovoljno zastupljeni. Mješovita Komisija Svjetskog vijeća oformljena prije nešto više od 6 godina, u kojoj je 50 pravoslavnih članova, i isto toliko nepravoslavnih, traži nove načine funkcioniranja Svjetskog vijeća Crkava te preispitivanje ekumenske prakse poput dosadašnjih zajedničkih molitvenih bogoslužja. Komisija traži da se pri ekumenskim susretima i pri molitvama ne koristi izraz “ekumensko bogoslužje” nego “interkonfesionalna zajednička pobožnost”, kazao je dr. Zečević.
Mnogi navode da zima ekumenizma veće duže vrijeme traje, kritizirajući vodstva Crkava. Prostora za kritiku sigurno ima, no ako se ima u vidu da iza kršćanskih Crkava stoje stoljeća odvojenog povijesnog hoda, onda će se lakše razumjeti zašto je ekumenski hod dugotrajan proces i zašto nije realno očekivati brza i laka rješenja. Za postizanje jedinstva nije dovoljan samo “dijalog istine”, nego i “dijalog ljubavi”, ustvrdio je dr. Zečević, kazavši kako nastavak ekumenskog hoda ne treba forsirati u smjeru nekih pravno ugovorenih kvaziorganskih unija između Crkava, nego prvenstveno u dva smjera. Prvo, u smjeru uočavanja, prepoznavanja i priznavanja, u ovom trenutku, postojećeg jedinstva koje po mnogima već sada omogućuje i veće stupnjeve bogoslužnog zajedništva nego li su oni sada legislativama pojedinih Crkava dopušteni, te u smjeru tzv. “duhovnog ekumenizma”.
Na pitanje kada će doći do punog jedinstva među Crkvama odgovaram riječima carigradskog patrijarha Bartolomeja I., koje je izgovorio za prošlogodišnjeg boravka u Rimu: Jedinstvo će biti moguće kad svi mi usvojimo Kristov duh, Kristovu ljubav, Kristovu vjeru, Kristovu poniznost, Kristovu spremnost na žrtvu. Razlike i podjele među Crkvama povijesni su ishod ljudske nesavršenosti i nedostatnog življenja Kristove poruke. Povratak jedinstvu pretpostavlja dakle povratak kršćanskome življenju, čistoću srca, nesebične ciljeve, svetu poniznost, jednom riječju: svetost života. Koliko su ta svojstva koja nabraja patrijarh nama kršćanima u pojedinim Crkvama bliska ili daleka, toliko nam je blisko ili toliko nam je daleko ostvarenje ekumenskog cilja, a taj je “Unitatis redintegratio”, ponovna uspostava jedinstva, zaključio je predavanje dr. Zečević.

Požeški biskup Antun Škvorčević na kraju predavanja zaželio je da nastojanje oko jedinstva kršćana i jedinstva Isusove Crkve bude u skladu s Isusovom molitvom da svi budu jedno, te da svijest II. vatikanskog sabora gajimo kao dragocjenu baštinu. “Jedinstvo crkve, ono nutarnje, postoji. Njega duhovno ostvaruje Isus Krist snagom svoga duha. To je ono što je jamac i zalog da sva naša ljudska nastojanja imaju smisao. Ekumenizam nije pitanje neke ljudske strategije, nego ponajprije vjere. Samo vjernik može biti ekumenist”, zaključio je biskup.