Zagreb, (IKA) – Knjiga “Život i rad mons. dr. Matije Stepinca” autora dr. Josipa Langa koju je tiskala zagrebačka župa sv. Petra apostola, predstavljena je 15. siječnja u prostorijama župnog pastoralnog centra “Blaženi Alojzije Stepinac” u Zagrebu. Knjiga je objavljena kao pretisak izdanja iz 1922. godine, s dopunama o korijenima obitelji Stepinac. U njoj je doneseno rodoslovlje obitelji Stepinac od 18. stoljeća sve do naših dana. U toj je obitelji rođen i bl. Alojzije Stepinac, a korijene imaju i zagrebački pomoćni biskup Josip Mrzljak te župnik župe sv. Petra mons. Matija Stepinac, koji su uz dr. Stjepana Tomića, te Borisa Adameka kao tehničkog urednika, uredili knjigu.

Na samom početku predstavljanja, nazočnima se obratio mons. Matija Stepinac, posebno pozdravivši biskupa Mrzljaka, predavače, profesore s KBF-a te predstavnike Dječačkoga sjemeništa na čelu s rektorom Jurjom Bateljom, rekavši kako je ovom knjigom ispunio “zavjet na koji su ga drugi potaknuli”. On je također naznačio kako je dr. Matija Stepinac bio čovjek mističnoga duha i Svetoga pisma, a objavljena knjiga svakako je poticaj na razmišljanje i spomen mlađim članovima obitelji Stepinac, također i doprinos našoj crkvi kako bi ljudi shvatili koliko je potrebno nadahnjivati se nad svijetlim ličnostima iz naše prošlosti, ali na neki način i poziv svima nama da se vratimo korijenima i cijenimo ono što je bilo veliko i časno.

Nakon glazbene stanke, o dr. Matiji Stepincu te projektu kojega je pokrenuo župnik Matija Stepinac, govorio je urednik knjige prof. Stjepan Tomić koji je, osim kratke biografije dr. Stepinca, iznio i neke značajke njegova pastoralna djelovanja, rekavši kako je on bio čovjek silno strastven u smislu da je “odmah djelovao”, ali je bio i čovjek molitve. Njegovo osnovno načelo bilo je ono koje je uzeo i Papa Pio X.: “Sve obnoviti u Kristu”. “Matija je to i živio, svaka njegova riječ bila je uvjerljiva, jer je izlazila iz njegovog cjelokupnog života. Matija je živio u Kristu, Krist je živio u Matiji”, rekao je prof. Tomić, dodavši na kraju kako je potrebno cijeniti vlastitu kršćansku prošlost i moliti se svecima koji su potekli iz hrvatskoga naroda, te kako ova knjiga može pomoći u obnovi senzibiliteta hrvatskoga naroda za štovanjem hrvatskih svetaca.

O djelovanju svojega prethodnika dr. Matije Stepinca kao duhovnika sjemeništa u tijeku dvadeset i dvije godine, govorio je duhovnik Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa vlč. Milan Pušec, ustvrdivši kako je njegovo djelovanje bilo “proročko” i to iz tri razloga: jer je posebno štovao sv. Obitelj i bio promicatelj obitelji pred liberalizmom, jer je izgrađivao svećenike koju su trebali biti “svjetlost svijeta i sol zemlje”, te mistično razrađivao evanđeosku sliku “grada na gori” kao duše svećenika i duše kršćana.

Na samom kraju nazočnima se obratio i biskup Mrzljak, rekavši kako se knjiga može nazvati “briga za svećenička zvanja”, jer svećeničko je zvanje ono bez kojega Crkva kao narod Božji ne može živjeti, a dr. Matija Stepinac velik je dio svojega života posvetio upravo odgoju budućih svećenika. Pitajući se iz kojih je razloga toliko svećeničkih zvanja niklo iz pojedinih krajeva Zagrebačke nadbiskupije, odgovorio je citirajući biskupa Langa: “… Bijahu tu oduvijek čestiti ljudi, pravi poštenjaci, dobri kršćani koji su savjesno vršili svoje kršćanske dužnosti i isticali se umjerenošću, poštivanjem Božjega imena i ljubavlju prema pravednosti”. Ova je knjiga poticaj onima koji imaju volje, mogućnosti i sposobnost da zapisuju zgode iz života s ljudima s kojima žive, kako bi to mogao biti poticaj za budućnost, zaključio je biskup Mrzljak.

Dr. Matija Stepinac rođen je 1840. godine u Brezariću. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, teološkog fakulteta u tadašnjoj monarhiji, doktorirao je u Insbrucku a za svećenika je zaređen 1867. godine. Odlikom nadbiskupa Jurja Haulika, postaje duhovnikom sestara Milosrdnica 1869. godine, a osim toga radi u njihovoj gimnaziji te bolnici “Milosrdnog brata”. Godine 1873. postaje duhovnikom u bogoslovnom sjemeništu gdje ostaje pune dvadeset i dvije godine, točnije do 1895., kada postaje kanonikom Čazmanskoga kaptola sa sjedištem u Varaždinu.

Uz sav rad bio je angažiran i u katoličkom tisku, a objavljene su i dvije njegove knjige. Umro je na glasu svetosti 1921. godine na svetkovinu Uskrsa.