Časna braćo svećenici i đakoni, poštovani redovnici i redovnice, bogoslovi i vjeroučitelji, draga braćo i sestre.

Sretan vam Božić, u Godini sv. Terezije Avilske, uz želju da poput nje duboko osjetite kako je našemu ljudskom srcu samo Bog dostatan te mu otvorite svoje biće i budete ispunjeni darom njegove blizine.
Sretan Božić vama, koji nosite teret staračke slabosti i nemoć zbog bolesti, koji trpite poniženje radi siromaštva, koji ste tjeskobni i osamljeni, pritisnuti nevoljama i brigama.
Sretan Božić vama očevi i majke, vjerni služitelji života, nerijetko u teškim okolnostima zbog gubitka radnoga mjesta i zbog siromaštva.
Sretan Božić vama mladima koji srcem osjećate da ste stvoreni za više nego li vam nude sebični društveni sustavi koji vam ne otvaraju perspektive dostojne budućnosti. Za sve vas u Betlehemu rodio se Sin Očev, postao je siromašan, preuzeo vaše boli i stradanja, darovao vam neprevarljive nade na bespućima čovječanstva.

Pred jaslicama požeške katedrale

1. Želio bih se – u Godini sv. Terezije Avilske, o 500. obljetnici njezina rođenja – zajedno s vama zaustaviti pred dojmljivim jaslicama naše katedrale. Po svemu sudeći, naslikao ih je u XVIII. stoljeću požeški majstor Ivan Glavić za tadašnju župnu crkvu kada je za njezinu zaštitnicu izabrana svetica iz Avile i kada je na glavni oltar postavljena njezina slika.
Prizor betlehemskoga rođenja na katedralnim jaslicama sveden je na tri ljudska i na dva životinjska lika te na malo inventara, a prepun je duhovne gustoće. U toploj i intimnoj kretnji Marija drži pelenu spremnu za povijanje Novorođenoga. Sveti Josip svečano je prisutan u ozbiljnoj sabranosti srca i na molitvu sklopljenih ruku. Dva životinjska lika imaju gotovo ljudske fizionomije, a cijela scena, od jasala do krova, ujedinjena je skromnim zlatom slamice. Zlatne zrake koje se šire iz Isusova tjelešca kao da su samo još jedan sloj slamice. Natpis “Gloria in excelsis Deo” u anđelovim rukama, podsjeća na nadzemaljsku dimenziju događaja. Na našim jaslicama nema anđela pjevača, pastira, ovčica, prirode ili nečega što bi skrenulo pozornost s djetešca Isusa na koje je usmjeren cijeli prizor. Iz siromašnoga, poniznoga i blagoga novorođenčeta sjaji, usred mraka, svjetlost koja obasjava Marijino i Josipovo lice, glavu vola i magarca iz čijih očiju zrači svojevrsna ljudskost. Pred tim betlehemskim svjetlom osjećamo koliko su istinite riječi francuskoga pisca Paula Claudela: “Znam da nije istinita moja noć, nego dan”.

Dinamizam betlehemskoga događaja

2. Sama suzdržanost u prikazu Isusova rođenja na našim jaslicama ima svoju poruku. Ona svjedoči da se nalazimo pred događajem Božje inicijative koja nadilazi našu ljudsku razinu, otvara pitanja, potiče iščekivanja, budi nadu, poziva na bdijenje, pokreće nas da budemo ljudi traganja, čežnje, da nadvladamo nezainteresiranost, ravnodušnost, hladnoću. Uvjerava nas da je Božje djelo nespojivo s lijenošću, s inertnom dosadom. Ono pokreće na put, poziva na akciju, usmjeruje prema cilju, vodi smislu – Isusu Kristu, punini Božje budućnosti koju nam je omogućio. Taj izvorni Božić suprotan je svemu što oko njega danas stvaraju interes, trgovina, glamur, površna kićenost, suprotan je svemu što završava prazninom duše.
Pored toga, betlehemski događaj u svojoj iznenađujućoj jednostavnosti i siromaštvu, na rubu društva, u štalici, svjedoči da Božji zahvati ne korespondiraju s ljudskom logikom. Oni su najčešće povezani s iskustvom njegove šutnje i daljine, traže od nas da budemo ljudi posebne pozornosti, jer se Bog pojavljuje na neredovitim putovima, u prigodama kada ga najmanje očekujemo, u neobičnim trenutcima – iznenada. Potrebno je imati uši da ga se čuje i oči da ga se vidi. Vjera je pozornost, iznenađenje, napetost, još više radosna izvjesnost da nas putem kroz život prati Bog koji se prvi uputio prema nama, izišao nam ususret i ne napušta nas.

Božja poniznost i siromaštvo

3. Posebnost pak betlehemskoga događaja Božja je poniznost i siromaštvo. Isusovo rođenje nije se zbilo na kraljevskome dvoru ili među onodobnim moćnicima. Izabrao je posljednje mjesto kao odgovor na našu oholost, posvjedočio je da Božja snaga nije bahatost ili nasilje, nego poniznost. Odveć je oholosti na našim ulicama, u međuljudskim odnosima, politici, gospodarstvu, u našim srcima pa se međusobno ne prihvaćamo kao braća i sestre. Valja usvojiti Božji betlehemski izbor i učiniti naš svijet božanski ljepšim.
Osim toga, Bog je u Betlehemu izabrao siromaštvo. Tim izborom nije umanjio svoju svemoć. Bog je ljubav, uvjerava nas sv. Ivan (1 Iv 4,16), koja ništa ne posjeduje nego je neizmjeran dar, altruizam bez granica, posvemašnja velikodušnost. On ne posjeduje život koji bi mogao izgubiti, nego je On jednostavno život u punini. U Sinu rođenom od Marije Djevice postao je siromašan (usp. 2 Kor 8,9) da bi nam sve darovao (usp. Rim 8,31). Onaj koji sve daje, ništa ne posjeduje, siromašan je, ne zbog defekta ili incidenta, nego zbog neiscrpne punine života. Logika je to koja se skriva u misteriju betlehemske Božje ljubavi. Protivna je općemu suvremenom razmišljanju i djelovanju usredotočenom na kapital i profit, gdje je bogatstvo – idol, moć – svrha, vladanje – zadovoljavanje i hranjenje sebičnosti. Naša pretjerana težnja za imanjem i bogatstvom, naša navezanost na stvari, posljedica je misterija suprotnoga Bogu, misterija egoizma.

Bogatstvo odabira siromaštva

4. Izabrati siromaštvo kao posljedicu ljubavi, nasljedovanje je Isusova puta kojim je pobijedio svijet, zlo i smrt. Na takvo siromaštvo opredijelila se naša sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Asiški i toliki drugi sveci – sve do suvremenih, među kojima je i bl. Majka Terezija iz Kalkute – pridonijevši humanizaciji društva više od bilo kojega revolucionarnog pokreta. To je Betlehem u suvremenosti za čije ljude vrijedi Isusova riječ “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko”! (Mt 5,3).
Božje siromaštvo u Betlehemu uči nas da se u našim okolnostima siromaštva, nejednakosti i nepravde, treba boriti za promijenjene društvene odnose koji se ne mogu dogoditi ideološkim putem nego zalaganjem za ljubav, darivanjem sebe za dobro drugoga, u obitelji i školi, u politici i gospodarstvu, u osobnim i javnim susretima uz pomoć Božju. Uči nas Božić da siromašnima treba pružiti pomoć, a još nas više uči da treba živjeti ljubav kao siromaštvo koje mijenja svijet.
U Godini sv. Terezije Avilske i u Godini posvećenoga života, molimo da nas Isus osnaži svojim siromaštvom te po njegovu primjeru u našoj hrvatskoj domovini budemo služitelji bogatstva ljudskoga dostojanstva, pravednosti i mira. Neka vam je u tom nastojanju blagoslovljena 2015. godina. Od srca vas sve pozdravljam – vaš biskup
Antun Škvorčević

Požega, 19. prosinca 2014.