Zadar, (IKA) – Predstavljanje hodočasničkog dnevnika “Hvala, Sveti Oče!” novinara Hrvatskoga katoličkog radija Domagoja Pejića održano je 30. studenoga u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru. O knjizi i projektu “1000 kilometara za Papu” govorili su ravnatelj HKR-a mr. vlč. Robert Šreter, urednica Vjerskog programa Tanja Popec, i autor Pejić, koji je od 17. travnja do 13. svibnja propješačio 950 km od Zagreba do Rima, želeći papi Ivanu Pavlu II. čestitati 84. rođendan i zahvaliti mu za sve što je učinio za hrvatski narod, Crkvu u Hrvata i sve ljude. Sustav “Prijatelji HKR-a” predstavila je njegova voditeljica Ivana Lelas. Predstavljanju je nazočio i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, koji to djelo smatra “posebnom literarnom vrstom”; nije običan putopis i prikaz pobožnog pogleda na Svetog Oca, nego spoj putopisa, meditacije i osvrta na duhovno ozračje hodočasnika. I to je znak zajedništva sa Svetim Ocem, kojeg su Zadrani doživjeli s dubokom radošću i sviješću da dolazi predstavnik istinske Božje vertikale u dezorijentiranom vremenu, rekao je nadbiskup. “Sve što se o Papi može reći, u Zadru je zanimljivo i dobrodošlo. Svatko tko imalo pokuša reći nešto o Svetom Ocu i izražava to s ljubavlju, doživljavam jako bliskim i dijelom svoje duhovne baštine koja mi je pripala i time što sam imao milost biti u neposrednoj blizini Svetog Oca za njegova pohoda Zadru”, rekao je nadbiskup Prenđa, koji je govorio i o svom iskustvu kad je kao mladi svećenik 1981. g. na Trgu Sv. Petra u Rimu bio svjedok pokušaja atentata na Ivana Pavla II. Nadbiskup smatra da Pejićev dnevnik može u mnoga srca unijeti pogled topline koji je i hodočasnika pokrenuo na put u Rim i susret s Papom da mu kaže iskreno “hvala”. Poželio je HKR-u uspjeh i blagoslov u daljnjem radu, da i dalje širi ljubav prema Svetom Ocu, produbljuje spoznaju tog velikog lika Crkve. Vlč. Šreter je rekao da Pejićev put nije bila želja za njegovom osobnom promocijom, smatrao je da “to što on pokreće ne smije biti njegova osobna stvar, nego zavrjeđuje pažnju hrvatske javnosti”, a izraz ljubavi prema Svetom Ocu očitovan je i brojnim rođendanskim čestitkama koje su stizale iz republika Hrvatske i BiH. Zahvalio je svima koji su molitvom pratili hodočašće, jer “Domagoj nije putovao sam”, uz njega su bili svi molitelji za uspjeh tog neuobičajenog poduhvata. “Dnevnik je pisano djelo o igri Božje i čovjekove shvatljivosti i dohvatljivosti, ludosti i dragosti, milosti i ljubavi, a nadasve zahvalnosti. To je neobična ispovijed nestašne duše koja nije doživjela mistične zanose i duboke kontemplativne uzlete, ali govori jednostavnim rječnikom. Susreće Boga u oblacima, kiši, vjetru ili suncu. S Bogom putuje, razgovara, uvjerava ga i pomiruje se s Njim” rekla je Popec, dodavši da je dnevnik “podsjetnik da obična svakodnevica, ako je imalo uronjena u iskreni odnos s Bogom, može biti lijepa i prihvatljiva, radosna i blagoslovljena. U svemu naoko običnom može se naći malo Božje neobičnosti, no da bismo to otkrili, potrebno je prihvatiti život kao određenu avanturu čiji je suputnik Bog”. Dnevnik oslikava i činjenicu “odnosa s Bogom naših detalja”, citirala je jednog misionara Popec, nazivajući Pejićev zapis istinom o zahvalnosti Hrvata katolika, koji je uime jednog naroda ponio zahvalnost Papi. Premda je prvotno mislio da suha hodočasnička svakodnevica nije zanimljiva za pisanje, a na pitanja mnogih hoće li zapisati taj put odgovarao je: “24 dana, 24 sata, cesta ispred tebe, cesta iza tebe, što je tu zanimljivo?”, Domagoj Pejić je uslijed kritičnog i negativnog govora Papi bio dodatno motiviran i potaknut da tom putu zahvalnosti podari pisani zapis, kao trajni spomen na ostvarenje njegove iskrene nakane, blagoslovljene uspješnim završetkom puta i pokretanjem brojnih na molitvu i žrtvu za Papu. U prigodnom programu izvedbom dalmatinskih pjesmi sudjelovala je klapa Intrade, a susret je obogatilo i svjedočanstvo obitelji Marije i Damira Bobića iz župe Kraljica mira iz Zadra. Njihove su kćeri, Ivana i Marina, pred odlazak na put Domagoju poslale 20 eura. Odrekle su se svog džeparca, posvjedočivši tako ljepotu i veličinu dječje iskrenosti i vrednote darivanja.