Đakovo, (IKA/BTU) – U organizaciji Biskupijskoga katehetskog ureda održan je 13. studenoga u novoj dvorani Središnje biskupijske knjižnice u Đakovu cjelodnevni stručni seminar svih vjeroučitelja Đakovačke i Srijemske biskupije. Tema seminara na kojem je sudjelovalo 206 vjeroučitelja bila je “Status i perspektive teološkog i pedagoškog doprinosa vjeroučitelja u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji”. Seminar je započeo molitvom i meditacijom koju su priredili i vodili vjeroučitelji županjske regije. U uvodnom dijelu pozdravnu riječ uputili su predstojnica BKU dr. s. Lucila Zovak i đakovački i srijemski pomoćni biskup Đuro Hranić. S. Lucila istaknula je novost i posebnost ovoga seminara u odnosu na dosadašnje stručne seminare za vjeroučitelje, budući da su predavači sami vjeroučitelji i kolege sudionika. Krajnji je cilj seminara bio načiniti određenu bilancu, osvrćući se na proteklih desetak godina vjeroučiteljskoga rada i vidjeti, s dostatnom kritičkom mjerom, koji je to doprinos koji vjeroučitelji daju u procesu cjelovitog odgoja. “Bilancu ovaj puta nismo prepustili stručnjacima koji će izvana promatrati, konstatirati, zaključivati, nego ćemo je načiniti sami, pomognuti u prvom redu promišljanjem dvojice naših kolega, a zatim vlastitim doprinosom u radu pedagoških radionica”, rekla je s. Lucila.
Koordinatori dopodnevnog radnog dijela seminara bile su savjetnica/nadzornica Anđelka Čajkovac i savjetnica s. Ljiljana Radošević. Prvo izlaganje “Doprinos vjeroučitelja cjelovitom odgoju s pedagoško-duhovnog stajališta” održao je Ivica Živković, dipl. kateheta i voditelj Vijeća srednjoškolskih vjeroučitelja Vukovarsko-srijemske županije. Svoje povjerenje u vjeroučitelja i njegov značajan doprinos i ulogu u odgojnom procesu promatrao je višeslojno: u konkretnom radu u nastavi (učionici), u njegovoj ulozi u kolektivu, kao i u utjecaju na obitelji učenika. Ističući važnost “malih stvari” u nastavi vjeronauka koje doprinose izgradnji duhovnosti učenika govorio je, između ostalog, o molitvi na satu koja je vrlo bitna, gdje vjeroučitelj treba biti uzor u molitvi, a iskustvo crpiti od učitelja – Isusa Krista. Vjeroučitelj ima zadaću u školi pridonositi privođenju/vraćanju vjeri i Crkvi, poticati “strast za Bogom”. Korištenje biblijskih i književno-umjetničkih tekstova u nastavi vjeronauka pobuđuje interes za Bibliju kako bi ona postala dio vjeroučenikove svakodnevice. Razvijanje tolerancije prema svim ljudima različitih stavova pridonosi kulturi dijaloga i također je jedna od “malih stvari”. Vjeroučitelj je svjedok vjere i Crkve među svojim kolegama i učenicima u školi te mora svojom osobom opravdati mjesto vjeronauka u školi, kojeg mnogi smatraju suvišnim i sporednim. Vjeroučitelj se također treba uključiti u rad s roditeljima, potičući ih i ohrabrujući za obiteljski vjerski odgoj. Osim redovne nastave, vjeroučitelj se uključuje u slobodne aktivnosti, kroz izradu panoa ili postera koji aktualiziraju vjersku poruku, organizacijom posjeta centrima za liječenje ovisnika, umirovljeničkim domovima, domovima za nezbrinutu djecu. Značajan doprinos vjeroučitelj može dati uključujući se u rad različitih medija (TV, radio, tisak), a njegov doprinos i uloga nezamjenjivi su u pojedinim vijećima njegove župne zajednice, kao i u vođenju pojedinih skupina u župi. Treba uvijek tražiti nove mogućnosti izgradnje i rasta, permanentno se obrazovati – “da sol ne obljutavi”.
Drugo predavanje održao je dipl. teolog i voditelj Vijeća srednjoškolskih vjeroučitelja Osječko-baranjske županije Hrvoje Šerić na temu: “Olovka piše srcem. Status i perspektive teološkog doprinosa vjeroučitelja”. Glavna je misao bila potreba trajne formacije vjeroučitelja. Predavač je istaknuo zanemarivanje spekulativne teologije, ističući kako je najveći problem nedostatak želje za trajnim intelektualnim rastom. Teološki i katehetski studij ne pružaju konačnu izgradnju vjeroučitelju, nego su tek poticaj za daljnji rad i istraživanje. Potrebno je stvarati kritičku svijest stalnim intelektualnim izgrađivanjem. Nerijetko u Crkvi nedostaje dijaloga i komunikacije, jer nema dovoljno znanja o vjeri, svi “radnici Crkve” nisu dovoljno obrazovani da bi se upuštali u teološke rasprave. Poradi neznanja priječi se put istini i pojavljuje se licemjerje tamo gdje ga nipošto ne bi smjelo biti – u Crkvi. Kako bi se ti problemi riješili potrebna je trajna spekulativna formacija vjeroučitelja, stjecanje novih intelektualnih spoznaja i stalno istraživanje. Treba puno čitati i odvažiti se za pisanje, jer je pisana riječ trajnija i djelotvornija, više se širi od usmene. Treba pisanjem svjedočiti iskustvo i isticati važnost verbalne komunikacije u današnjem svijetu “zagađenom” vizualizacijom. Kod pisanja je bitna životna ukorijenjenost, aktualizacija pisane poruke – “reći malo, ali dobro”. Vjeroučitelj, teolog ili kateheta, treba se angažirati u medijima (Internet, vjerski ili dnevni tisak, radio) i boriti se za iznošenje istine, svjedočiti istinu. Danas vjernici “glasno šute”, a trebaju biti u službi istine, stoga treba dopustiti da “olovka piše srcem”. Pojedini naglasci iz predavanja bili su podloga za rad jedanaest različitih pedagoških radionica u koje su se vjeroučitelji uključili po kriteriju: “u kojoj od radionica mogu dati najbolji osobni doprinos”. Teme radionica bile su: vjeroučitelj – razrednik; vjeroučitelj – član učiteljskog vijeća; vjeroučitelj i slobodne aktivnosti; vjeronaučna nastava i odgoj za molitvu; vjeronaučna nastava u funkciji cjelovitog odgoja; vjeroučitelj u radu s roditeljima; vjeroučitelj i odgoj za liturgiju; mentorstvo animatora župnih skupina; vjeroučiteljev doprinos u stvaranju programa za župnu katehezu; vjeroučitelj i mediji i “drugačiji tekstovi” – izazov kreativnom izražavanju stava. U završnoj se raspravi, osim osvrta na predavanja, raspravljalo o aktualnim problemima župnog angažmana vjeroučitelja te o potrebama i planovima trajne duhovne i teološke formacije vjeroučitelja.