Dubrovnik, (IKA) – Svetkovina Svih svetih svečano je 1. studenoga proslavljena u Dubrovačkoj biskupiji. U dubrovačkoj prvostolnici Gospe Velike euharistijsko slavlje predvodio je dubrovački biskup Želimir Puljić. U propovijedi se osvrnuo na Isusov govor na Gori, rekavši kako je Isus neposredno prije tog govora, izabrao dvanaestoricu apostola kojima onda daje “ustavne odredbe svog Zakonika”. Njima je označio novi pogled na svijet i život, progovorio o molitvi, istinoljubivosti, poniznosti, čistoći, milosrđu, ljubavi, praštanju, o ulozi kršćanstva i evanđelja u svijetu. Svetkovina Svih svetih nam govori o ljudima koji su taj Zakon prihvatili, usvojili i vršili, rekao je biskup. Njih se danas spominjemo, njima se danas molimo. I time pokazujemo kako bismo se rado htjeli naći u njihovu društvu, “umiješati se u zbor patrijarha, proroka, vijeće apostola, među brojne čete mučenika, u društvu ispovjedalaca i djevica, te se okupiti i veseliti u zajedništvu svih svetih. U tom vidu piše i poziva sv. Bernard: “Požurimo se onima koji nas čekaju i želimo one koji nas žele”. Pohod grobljima svojih preminulih potiče ljude na razmišljanja o njihovu kraju i svršetku. Možda je to jedini dan kad o tome intenzivnije mislimo, rekao je dubrovački biskup, upozorivši kako dosta vremena provodimo ne obazirući se na tu trajnu konstantu života i živimo kao da smrti nema ili kao da k nama neće doći. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ništa u životu tako snažno, jasno, i pravedno što ljude čini jednakima, kao smrt. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno.

Biskup se osvrnuo i na načine i mjesta umiranja ljudi našeg vremena, istaknuvši kako je u modernom sekulariziranom svijetu smrt desakralizirana, a pogrebni obredi svedeni na površni spektakl ili potpunu privatnost, pri čemu se izgubila ona socijalna i duhovna dimenzija. Suvremenog čovjeka ne muči pitanje vječnog suda, već strah od osamljenosti u vremenu prije smrti i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. Strah od suvišnosti, tereta, neizdržive boli i besmisla patnje jači je od onoga straha susreta s vječnim Sucem. Stoga je neobično važno i dragocjeno vrijeme bolovanja i umiranja, posebice oni trenuci pred samu smrt. Jer, to je neponovljivo. Upozorio je kako je Isus svoje vrijeme pred smrt iskoristio za najvažnije čine svog života, otvoreno progovorivši o smrti koja se približava.
Govoreći o značenju svetkovine Svih svetih, biskup Puljić je naveo ulomke novozavjetnih tekstova u kojima se izražava radost i nada svih vjernih okupljenih oko Isusa u nebeskoj domovini kamo svi mi putujemo “u vjeri ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom”.

Na svetkovinu Svih svetih na središnjem gradskom groblju na Boninovu euharistijsko slavlje s molitvom za sve vjerne mrtve također je predvodio biskup Puljić.