Draga braćo i sestre!
1. Prije otprilike šest mjeseci, u predvečerje svetkovine sv. Vida, nebeskog zaštitnika naše nadbiskupije i katedrale, otvorili smo Godinu obitelji u našoj nadbiskupiji, koja ima cilj podsjetiti nas na važnost ustanove braka i obitelji, kao i na poteškoće s kojima se danas susreću i na to kako im kao Crkva možemo pomoći. U tom su nam nastojanju od velike pomoći smjernice pape Franje, koji u bračnoj zajednici muškarca i žene vidi “jedinstveno dobro, prirodno, temeljno i lijepo za osobe, obitelji i društvo”.Ali to je dobro, unatoč njegovoj neprocjenjivoj vrijednosti i važnosti, danas malo cijenjeno i loše tretirano. Razlog je za to, prema Papi, pogrešno shvaćena sloboda “koja je donijela duhovno i materijalno opustošenje bezbrojnih ljudskih bića”. To je sloboda koja izbjegava konačne i neopozive odluke i obveze te, umjesto toga, bira i promiče “kulturu provizorija” koja ne prihvaća nikakvo neopozivo vezivanje ni za što i ni za koga. Nasuprot tome, Papa je uvjeren kako je obitelj, zasnovana na braku između muškarca i žene, koji su se obvezali na međusobnu vjernost i zajedništvo do kraja, jedina prava brana protiv individualističkog i egoističkog raslojavanja društva i čovječanstva. Zbog toga on poziva ne umarajući se: “Vrijeme je da se shvati kako je lijepo, istinito i dobro stvarati obitelj, biti danas obitelj, kako je to neophodno za život svijeta, za budućnost čovječanstva.”

2. Tijekom proteklih šest mjeseci, otkad smo otvorili Godinu obitelji u našoj katedrali, pokrenuli smo više inicijativa u vidu pomoći našim obiteljima kako bi živjele i ostvarivale svoje poslanje u duhu upravo spomenutih naputaka pape Franje i trajnog crkvenog učenja o bračnom i obiteljskom zajedništvu. O tome smo razgovarali na različitim svećeničkim susretima i skupovima usredotočujući se pritom poglavito na mnoge probleme bračnog i obiteljskog života danas, ali i na moguću pomoć koju kao Crkva možemo i trebamo pružiti obiteljima u odgoju djece i u trenutcima krize. Djelatnice našeg nadbiskupijskog Ureda za pastoral obitelji obišle su naša dekanatska sjedišta i neke veće župe kako bi zainteresirane upoznale s ponudama i djelatnošću Ureda i obiteljskog savjetovališta koje pri njemu djeluje. Pored toga, u želji da se obitelji što bolje upoznaju sa svojim pravima, ovogodišnju Obiteljsku školu Riječke metropolije posvetili smo temi “Obitelj i pravo danas”. A kao posebno vrijednu inicijativu koja se svakodnevno provodi u mnogim našim župama želim istaknuti zajedničku molitvu za naše obitelji.

3. Dodatni poticaj da svi ozbiljno shvatimo i zdušno prihvatimo ovu Godinu obitelji daje nam Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se, kako je poznato, održati 19. travnja 2015. u Svetištu Majke Božje na Trsatu. Biti organizator i domaćin takvog susreta velika je čast, ali i obveza za cijelu našu nadbiskupijsku zajednicu. Za to se moramo svi što bolje pripremiti koliko u organizacijskom toliko, i još više, u duhovnom smislu. Za ovo posljednje posebno je prikladno ovo adventsko i božićno vrijeme u kojem se neprekidno susrećemo sa Svetom nazaretskom obitelji čija se kućica, prema pobožnoj legendi, neko vrijeme nalazila na našem Trsatu. Crkva ne prestaje tu Svetu obitelj isticati kao uzor i primjer svim kršćanskim obiteljima. Papa Franjo, iako je izričito ne spominje, očito misli na nju kao uzor kršćanskim obiteljima kada kaže: “Obitelji su kućna Crkva, gdje Isus raste – raste u ljubavi bračnih drugova, raste u životu djece. I zato je neprijatelj tako snažno napada: đavao je ne želi i zato je pokušava uništiti.” Te bi riječi u svakoj kršćanskoj obitelji trebale odjeknuti na način pitanja i upozorenja. Na način pitanja jer, slušajući ih, ne možemo se ne zapitati raste li doista Krist u mom braku i u mojoj djeci, odnosno koje mjesto zauzima Isus u mojoj obitelji u cjelini i u svakom od njezinih članova pojedinačno? S druge strane, spomenute riječi Svetog Oca pozivaju nas na duhovnu budnost jer se neprijatelj čovjeka od početka, a time i neprijatelj svake obitelji, ne umara u traženju načina kako da je razori i uništi. Zato je dobro poslušati upozorenje pisca Prve Petrove poslanice: “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri…” (1 Pt 5, 8-9).

4. Ako se zagledamo u Nazaretsku obitelj, što ćemo vidjeti i naučiti? Prije svega, primijetit ćemo kako je to obitelj koja je, unatoč svojoj posebnosti, u mnogočemu slična svakoj obitelji. Možda će nam najprije upasti u oči njezine kušnje u kojima ćemo, bez obzira na vremensku distancu i na mnoge druge društvene, političke i ekonomske razlike, prepoznati i mnoge kušnje današnjih obitelji. To promatranje i uspoređivanje može na nas djelovati utješno i ohrabrujuće. Utješno jer ćemo, uspoređujući svoje kušnje s njezinima, uvidjeti kako to što nam se događa nije nikakva iznimka. S druge strane, primjer hrabra i uspješna nošenja Nazaretske obitelji s kušnjama može nas ohrabriti u našoj malodušnosti. Naime, promatrajući Mariju i Josipa osjetit ćemo se ponukanima da se, poput njih, počnemo ustrajno boriti govoreći sebi: ako su oni mogli ostati čvrsti i vjerni Bogu i jedno drugome unatoč siromaštvu, beskućništvu, izbjeglištvu, progonstvu, nebrizi vlasti; ako ih ništa od toga nije moglo skršiti ni obeshrabriti, to znači da postoji način kako i mi možemo sačuvati svoj brak, svoju ljubav i vjernost, svoju obitelj, makar smo pritisnuti sličnim problemima. Koji je to način? Koje rješenje? Kako bismo na to odgovorili, potrebno je pozorno promatrati Nazaretsku obitelj, peripetije koje je prolazila i zamke na koje je nailazila te kako je iz svega toga izlazila uvijek čvršća i jača.

5. Marijin i Josipov zajednički život doživio je veliko iskušenje na samom početku. Evo kako to opisuje evanđelist sv. Matej: “Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti” (Mt 1, 18- 20). Kolikima se dogodilo slično da, nakon snova o zajedničkom životu u braku i gotovo već dovršenih priprema, njihov odnos odjednom upadne u nesavladivu krizu. Kod Marije i Josipa sam je Bog svojom “upletenošću” u njihov odnos izazvao krizu koja je zamalo završila razlazom. Često se događa danas, kao i u prošlosti, da parovi zbog neslaganja u vjerskim ili svjetonazorskim pitanjima upadnu u teška iskušenja, što nerijetko završi odustajanjem od zajedničkog života. Kako su Marija i Josip prevladali tu krizu? Sigurno su o tome međusobno razgovarali i sigurno je Marija pokušala Josipu objasniti što joj se dogodilo. Ali vjerojatno to Josipa nije uvjerilo i zato je razmišljao kako je otpustiti, a da je time ne izvrgne sramoti. Upada pritom u oči i to da Marija, nakon što joj je anđeo navijestio da ju je Bog izabrao za majku svoga jedinorođenoga Sina, nije o tome odmah razgovarala sa svojim zaručnikom nego je, nakon što joj je anđeo objasnio kako će to biti, bez konzultiranja s njime, odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1, 38). Isto tako, ni Josip ne odustaje od nauma da otpusti Mariju na temelju njezina obrazloženja i uvjeravanja nego stoga što mu Bog u snu, po anđelu, poručuje: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1, 20). Čuvši tu božansku poruku, Josip bez oklijevanja “uze k sebi svoju ženu”, zabilježio je evanđelist Matej (Mt 1, 24). Dakle, Marija iz poslušnosti Bogu pristaje biti majkom njegova jedinorođenog Sina, a Josip iz istog razloga mijenja svoju prvotnu odluku da otpusti Mariju te je uzima k sebi za ženu. To nam pokazuje kako su Marija i Josip prevladali krizu svoga odnosa dajući prednost poslušnosti Bogu, tj. tražeći i prihvaćajući prije svega njegovu volju u svom životu. Nije li to poruka i suvremenim bračnim drugovima da u poslušnosti Božjoj volji traže rješenje svojih kriza i problema?

6. U tom povjerenju u Boga, iz kojeg se rađa poslušnost njegovoj svetoj volji, Marija i Josip prihvaćali su i rješavali i mnoge druge teške situacije u svojem zajedničkom životu. Tako ih nije obeshrabrila gotovo bezizlazna situacija u Betlehemu, kada ni u jednom svratištu za njih nije bilo mjesta, a Mariji je došlo vrijeme da rodi. U istom raspoloženju povjerenja u Boga i u poslušnosti njegovoj volji prihvatili su bijeg u Egipat, kako bi spasili Dijete. Na sličan način saslušali su i Šimunovo proroštvo u Hramu prilikom Isusova prikazanja, kada im je on nagovijestio da će Isus biti znak osporavan i da će samoj Mariji mač boli probosti dušu (usp. Lk 2, 54-35). Kako se ne sjetiti i tjeskobnih trenutaka kada su dvanaestogodišnjeg Isusa izgubili te ga tek nakon trodnevnog traženja našli u Hramu kako diskutira s učiteljima Zakona. Marijine riječi: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2, 48) najbolje svjedoče o tjeskobi koju su proživljavali dok su ga tražili, a koju nimalo nije ublažio njegov tajanstveni odgovor: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2, 49). Evanđelist je zabilježio kako oni taj odgovor nisu razumjeli, ali očito zbog toga nisu izgubili povjerenje u Boga. Ta spremnost da u bespogovornoj poslušnosti traže i izvršavaju volju Božju bila je izvor snage kojom su Marija i Josip prevladali sve poteškoće u svom zajedničkom životu.

7. Kako znamo i kako smo već rekli, slične muke i brige prolaze i danas bezbrojne obitelji kod nas i širom svijeta. Mnoge su, poput Nazaretske obitelji, u iskušenjima religiozne ili svjetonazorske naravi, u iskušenjima zbog odrastanja i osamostaljenja djece koja, poput Isusa, žele ići svojim putem; mnoge slično toj Svetoj obitelji trpe zbog siromaštva i nezaposlenosti, zbog nesolidarnosti okoline i samovolje moćnika. Sve one u Svetoj obitelji Marije i Josipa imaju zagovornicu i učiteljicu od koje mogu naučiti odakle crpsti snagu za podnošenje i prevladavanje problema, kriza i poteškoća na koje nailaze i koje ih prate na njihovu zajedničkom životnom putu. Marija i Josip crpli su snagu iz poslušnosti volji Božjoj, iz čvrste vjere u Boga i oslanjanja na njegovu providnost. To je put koji oni i nama preporučuju i na koji nas pozivaju. Ako slijedimo Božje putove, ne možemo propasti. A da bismo ih mogli otkriti i Božji poziv čuti, potrebno je u osobnom i zajedničkom životu čuvati prostore tišine i duhovne sabranosti. Upravo jer su duboko bili uronjeni u tišinu i molitvu, od Marije nam je sačuvano vrlo malo riječi, a od Josipa čak nijedna. Malo su govorili, ali puno slušali Boga i ljude oko sebe. Kao takvi, oni nas ne prestaju, posebno u današnjem vremenu koje je neobično bučno i rastreseno, pozivati da se okrenemo nutrini, sabranosti, istinskom duhovnom životu, dakako, ne zanemarujući svoje obiteljske dužnosti niti odustajući od nastojanja oko boljeg statusa obitelji u društvu. Uvijek vrijedi zlatno pravilo: “Jedno činiti, drugo ne propustiti!” Upravo je to bila odlika Marije i Josipa, upravo su tako svladali sva iskušenja i krize u svom zajedničkom životu. Molili su i radili, sve su očekivali od Boga i istodobno djelovali kao da sve o njima ovisi. Pođimo stoga u duhu u Nazaret, u Marijinu i Josipovu školu, gdje možemo naučiti kako se radinost i vjera u Boga prožimaju, a krize pouzdanjem u njegovu providnost i poslušnošću njegovoj volji podnose i prevladavaju. Vrijeme došašća i Božića prikladno je vrijeme za takvo duhovno putovanje, stoga ga nemojmo potrošiti na bezvrijednosti. S tom željom neka vam je svima sretan i blagoslovljen Božić, rođendan Isusa Krista Spasitelja svijeta.

Vaš u Kristu odani
+Ivan, nadbiskup