Lučko, (IKA) – U povodu obilježavanja 14. obljetnice osnutka Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko, uz ostale je događaje 7. rujna slavljena misa u sjedištu Jedinice u Lučkom. Euharistijsko slavlje predvodio je vojni biskup Juraj Jezerinac uz suslavlje generalnog vikara mons. Josipa Šantića i policijskog kapelana don Ivana Marijanovića. Biskup je na početku slavlja pozdravio, među ostalim posebno ministra unutarnjih poslova dr. Marijana Mlinarića, ravnatelja policije Ivicu Franića i zapovjednika ATJ Lučko Josipa Ćelića te također roditelje i rodbinu četrnaestorice poginulih hrvatskih branitelja, pripadnika ATJ Lučko.

Slavljena je misa od blagdana sv. Marka Križevčanina, a prigodnu propovijed vjernicima je uputio generalni vikar mons. Šantić. Ističući kako je povod okupljanja 14. obljetnica osnutka Antiterorističke jedinice Lučko, mons. Šantić rekao je da to okupljanje nije bez sjećanja na događaje koji su za nama, nije bez sjećanja na poginule branitelje te se po ovoj misi želi u Kristu ujediniti sa svima njima, jer upravo Krist jamči da je On među nama kada smo u Njegovo ime okupljeni. Govoreći kako 7. rujna Crkva u Hrvata slavi blagdan jednog od svojih duhovnih velikana sv. Marka – Stjepana Križevčanina, svećenika koji je ostao do kraja vjeran Kristu i Crkvi položivši i vlastiti život za te ideale, mons. Šantić podsjetio je da je poginuo u mučeničkom predanju u Košicama, pokazavši tako onu kršćansku univerzalnost po kojoj duhovna globalizacija ujedinjuje po vlastitoj žrtvi i ujedno pridonosi zajedničkom rastu.

U homiliji je poručio da su kršćani ljudi Vazmenog otajstva, otajstva o kojemu govori Isus Krist da je potrebito umirati samome sebi da bismo mogli živjeti, otajstva po kojem mora umrijeti stari čovjek označen samodostatnošću i egoizmom da bi mogao živjeti čovjek za druge, čovjek koji izgrađuje sigurnu budućnost. Rekao je i da apostol Petar potiče kršćane da žive “dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni zašto vas potvaraju”, te je zapitao nije li to Petrovo iskustvo toliko slično našem iskustvu, zapravo braniteljskom iskustvu? Okupljenima na misnome slavlju poručio je da se ne smije gubiti nada, nego treba vjerovati da trenutačna muka, prihvaćena zajedno s Kristovom patnjom, sigurno donosi plodove uskrsnog jutra.

Spominjući kako je blaženi Alojzije Stepinac pred ondašnjim komunističkim sudom na montiranom procesu rekao: “Savjest mi je čista” i time se pokazao nadmoćnijim i od javnoga tužitelja i od sudaca i od onih koji su kasnije zabranjivali postavljanje Blaženikovih spomenika, mons. Šantić rekao je da danas vidimo da je on imao pravo, a ne nikakvo montirano prijeko sudište koje je bilo zadojeno ideologijom protiv Boga i čovjeka, htijući tu ideologiju postaviti na pijedestal božanstva. Stepinac, uzdignut na oltar, pokazuje da je njegov put bio ispravan jednako kao što je to pokazao i sv. Marko Križevčanin, pojasnio je.
Promislimo, kada bi, prema Kristovu kriteriju, Stepinac bio na krivom putu? Onda da je dopustio da mu “ubiju dušu”. Da je dopustio da zlo koje je vladalo u njegovu vremenu raste zbog njegove šutnje. Da je radi prolaznog vremenitog života prezreo vječne ideale Bogoljublja, ljubavi prema Crkvi i domoljublja, tada bi izgledao kao da je živ, ali bi bio zapravo živi mrtvac koji bi se svako jutro pogledavši se u zrcalo morao zastidjeti samoga sebe pred svojom savješću”, rekao je. Obraćajući se specijalcima, mons. Šantić ih je pozvao da nastoje živjeti ne tako da se svide ljudima ovog svijeta, koji zbog osobnih probitaka ruše sve vrijednosti, koji su kadri prezreti Boga i domovinu, koji nam kroz medije žele pokazati da je uspostavom države Hrvatske sve postalo crno te nam upravo tim vijestima pune uši i dušu, nego da nastoje živjeti poput naših duhovnih velikana koji su svjesni da samo otkrivajući vrijednosti i osobno se opredjeljujući za te vrijednosti mogu izgrađivati bolji svijet. Potaknuo ih je da im uzor budu naši branitelji koji su dragovoljno stavili svoje živote u obranu doma i domovine, svjesni da će njihova žrtva uroditi slobodom. Potaknuo ih je da žive tako da mogu uvijek reći da im je savjest čista i da pogledavši se u ogledalo mogu reći da su učinili sve da im duša ne bude ubijena.