Gospić, (IKA) – Gospićko senjski biskup Mile Bogović uputio je 10. kolovoza izjavu za javnost koju prenosimo u cijelosti:

Sa svih strana salijeću me novinari da rečem što mislim o podizanju spomenika Mili Budaku u Sv. Roku. Budući da je u nas nelijepi običaj da se marno skupljaju podaci kako bi se nekoga optužilo, odgovarao sam da ja u takvom poslu ne želim sudjelovati. Ipak smatram da se sada s pravom očekuje moje mišljenje, kao mjesnog biskupa, o svemu onome što se ovih vrućih dana, oskudnih važnim događajima, raspreda o započetom i nedovršenom poslu na jednom ogradnom zidu prostora oko crkve Sv. Roka u mjestu Sv. Rok.

Nisam bio od početka u toku događanja zbog službenih poslova. Malo me zatekla žučljiva medijska kampanja o podizanju spomenika Mili Budaku. Otišao sam jučer u Sv. Rok i našao samo neki okvir za spomenik, ali na njemu ni slike ni pisma. Kakva će biti slika i što će biti napisano, nitko mi ondje nije znao reći, niti sam imao prilike to negdje vidjeti. Spominje se da bi se u postavljenom okviru mogao naći Svetoročanin Mile Budak, što sam razumio i iz riječi, objavljenih u novinama, bivšeg župnika fra Ivana Savića.

Svakako se ne predviđa spomenik naslonjen na zid crkve, kako to neke “sveznalice” zlurado podmeću, i optužuju za to sve od mežnara do pape. Svaki koji se nalazi na toj crkvenoj liniji nije oslobođen krivnje. Valjda po načelu zapovjedne odgovornosti!

Jasno je da je idejni začetnik i izvođač skupina građana iz iseljeništva koja je mnogo puta pomogla i Sv. Roku i Hrvatskoj. Ali, ako se to ograniči na njih, o čemu će, u ovo vijestima oskudno vrijeme, naši novinari pisati. Treba postaviti u pitanje i Crkvu i Vladu. Onda je prostor za – ne uvijek plemenito – maštanje o krivnji jako širok.
Što se tiče gospićko-senjskog biskupa, on nije imao veze s podizanjem spomenika Mili Budaku. Sada ću se nekako morati u sve to uključiti da učinim ono što je u mojim mogućnostima. A moje mogućnosti – hvala Bogu! – nisu neograničene.

Da se radi o prostoru u crkvi, tu nema dvojbe: u njoj se ne podižu spomenici ni umjetnicima ni političarima, ni popovima ni fratrima, nego samo – svecima. Kada se pak radi o prostoru izvan crkve, tu se moje ovlasti sužuju.

Znam da je Mile Budak napisao djela neosporne umjetničke vrijednosti. Znam također da je na političkom polju napravio više poteza koji su daleko od crkvenog učenja. Zato, ako mu netko pod takvim političkim vidom želi podizati spomenik, neka mu ga podiže što dalje od crkve, na osobnu moralnu i građansku odgovornost. Neka u to ne uvlači Crkvu! Crkva želi na ovom prostoru biti čimbenik povezivanja i zajedništva, a ne razdora. Svako mišljenje po kojemu hrvatski Srbi trebaju sebi tražiti domovinu negdje drugdje, krivo je i pod povijesnim i pod moralnim vidom. Kad tako nešto Budak i ne bi rekao, dovoljno bi bilo već to što je tako shvaćen pa da Crkva s takvom nekršćanskom doktrinom ne sklapa nikakve kompromise, a još manje da mu za to podiže spomenik.

Ono sa čime se u ovoj medijskoj kampanji ne slažem jest da se i dalje nastavlja gledati na ljude i događaje po načelu crno – bijelo. Je li potrebno obezvrjeđivati Budakovo umjetničko djelo, i ono što je nastalo prije njegove državničke i ratne karijere? Nismo tako bogat narod da bismo se samo tako odricali djela poput “Ognjišta”; pogotovo se toga djela ne treba odricati jedno malo ličko mjesto koje je Budak uobličio u vrijednu umjetničku sliku. Izgleda da je trajni grijeh ljudi u lošem razlikovanju dobra od zla, na čemu su pali Adam i Eva. Nemojmo miješati u čovjeku jedno i drugo, dobro i zlo, tako da ga onda netko može uzdizati do nebesa, a drugi gaziti po njemu kao najvećoj ništariji. Tom logikom lako se dođe do zaključka da se po svakome može gaziti – jer nitko nije bez grijeha.