Jasenovac, (IKA) – Na tlu Požeške biskupije ostali su teški tragovi stradanja u tijeku totalitarističkih sustava, posebno u logorima u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Požegi. Stoga je u prigodi završetka proslave Velikog jubileja 2000. godine donesen zaključak da će Biskupija svake godine u petak prije nedjelje Muke Gospodnje, nazvan “Žalosni petak” obnavljati čišćenja pamćenja i spomenuti se svojih svjedoka i mučenika vjere. Tako je 2. travnja u svim župama Požeške biskupije bio dan molitve, posta i žrtve za grijehe sinova i kćeri Crkve koji su, osobito u tijeku novije povijesti, potamnili njezino lice i oduzeli snagu vjerodostojnosti naviještanja Isusove radosne vijesti. Ujedno je to bio dan spomena mučenika i svjedoka vjere, koji su u doba totalitarnih političkih sustava, progonjeni zbog vjerske ili nacionalne pripadnosti, posvjedočili vjernost Isusu Kristu i njegovoj Crkvi, ubijeni ili nevino osuđeni u zatvorima.

Središnji biskupijski molitveni susret bio je 2. travnja u župnoj crkvi u Jasenovcu. Euharistijsko slavlje predvodio je požeški biskup dr. Antun Škvorčević uz koncelebraciju domaćeg župnika Nedjeljka Androša, zapadno-slavonskog arhiđakona Marka Pišonića, novljanskog dekana i župnika Ivana Nikolića, predstojnika Katehetskog ureda i direktora Caritasa Požeške biskupije Maria Sanića, profesora Josipa Krpeljevića, svećenika Novljanskog dekanata te sudjelovanje članova Stolnog kaptola sv. Petra i brojnih vjernika iz jasenovačke, novljanske, lipovljanske i gornjorajićke župe, koji su dupkom ispunili župnu crkvu. Nazočan je bio i gradonačelnik Novske Antun Vidaković te načelnica Općine Jasenovac Marija Mačković.

Slavlju je prethodio ulazni ophod kojemu je na čelu bio veliki drveni križ napravljen od izgorjelih dijelova krovne konstrukcije župne crkve u Domovinskom ratu, počast su mu davali ministranti s bakljama i lampionima, đakoni, kanonici, svećenici i biskup. Prije misnog slavlja biskupa Škvorčevića pozdravila je članica Župnoga pastoralnog vijeća Marija Mačković. U uvodu u euharistijsko slavlje biskup je pozvao vjernike da uprave svoj pogled na križ te ih podsjetio da su se sabrali na Obnovu čišćenja pamćenja i spomena mučenika i svjedoka vjere. Uslijedilo je zatim pet pokajničkih zaziva u kojima se molilo: Božju pravdu i mir za sve nevine žrtve ubijene na području Požeške biskupije posebno u logorima u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Požegi; Božje milosrđe i praštanje za sve one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nedužnim ljudima tijekom krvavoga dvadesetog stoljeća, sve do nedavnoga Domovinskog rata samo zato što su druge vjere, nacije ili političkog opredjeljenja; za sve one koji su nakon II. svjetskog rata zbog ideoloških i drugih razloga progonili i ubijali nedužne civile, od bleiburškog do drugih križnih putova; za one koji nisu dopustili da se trijezno i objektivno istraži sva bolna i teška istina o krvavome povijesnom razdoblju II. svjetskog rata i nakon njega, nego su sa žrtvama pravili neke svoje račune i obračune, nanoseći još jednu tešku nepravdu stradalnicima i njihovim obiteljima; pozvao je na zahvalnost Bogu za brojne mučenike i svjedoke vjere koji su na čelu s bl. Alojzijem Stepincem u onim tužnim vremenima stajali uspravno te dokraja opredijeljeni za Boga i čovjeka poštenom savješću podnijeli progone, zatvaranje, mučenja i ubijanja te tako postali naš ponos i slava.
U homiliji je biskup pošao od činjenice vjere da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27) i zato jednako vrijedan, nepovrediv u svom dostojanstvu i pravima prije svake njegove vjerske, nacionalne, političke ili bilo koje druge pripadnosti. Isto tako, dodao je biskup, “Isusov učenik zna iz vjere da je Sin Božji prihvatio smrt iz ljubavi prema svakom čovjeku, ponajprije grješniku, da nijedan ne propadne, nego ima život vječni”. Isus u tijeku svoga zemaljskog života ustaje protiv zla i grijeha, ali nikada protiv grješnika i zločinaca. On milosrđem i praštanjem pristupa grješniku i zločincu kao bolesniku te ga tako oslobađa od njegove izgubljenosti i uspostavlja u stanje izvornog dostojanstva. To je Isusova istina o čovjeku, koja oslobađa”.
Govoreći o praštanju, istaknuo je kako trebamo pamtiti događaje i ljude, ali iz njega isključiti podgrijavanje strasti, osvetničke misli i osjećaje mržnje, jer to bi bila zasužnjenost zlom, istina koja zarobljuje i stvara od nas narod pomućenih obzora i pomračena vida.
Osvrnuo se na Pismo hrvatskih biskupa od 1. svibnja 1995. godine u prigodi završetka II. svjetskog rata u kojem su progovorili kako se valja odnositi prema žrtvama rata, progoniteljima i krvnicima i podsjetio da su oni među ostalim kazali: “Nama se tek sada, u slobodi, nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom, otvara mogućnost odati dužnu počast svim žrtvama. Kroz prošlih pedesetak godina javna se počast odavala samo žrtvama jedne strane. Druge se žrtve nisu smjele spominjati; bilo je opasno i znati da su postojale. (…) Stav prema žrtvama rata koji se kod nas sustavno i službeno provodio kroz pedesetak godina, po kome su žrtve samo na jednoj strani a krvnici samo na drugoj strani, raspaljivao je osvetničke misli i nakane”. U tom istom smislu naveo je riječi kardinala Franje Kuharića iz njegova pisma upućena 1990. godine srpskom patrijarhu Germanu: “Mi žalimo i osuđujemo sva nedjela, koja su sinovi hrvatskoga naroda na bilo kojoj strani, pod bilo kojom zastavom počinili prema srpskom i drugim narodima. Ali imamo pravo, kao i svi narodi požaliti i očekivati da budu požaljene i nedužne žrtve hrvatskog naroda, bez obzira od koga i u ime čega bile pogubljene”. Biskup Škvorčević istaknuo je kako želi u Jasenovcu ostvariti zaključak hrvatskih biskupa u spomenutom Pismu, u kojem kažu: “Mi ćemo stoga (…) ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama domovinskog rata, kao i onima koje su prethodile II. svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće. Molit ćemo vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke”.
Biskup Škvorčević nastavio je da se kroz spomen-slavlje u Jasenovcu želimo “kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u II. svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja”.
Postavljajući pitanje kako nam se valja odnositi prema krvnicima, koji su ubijali, biskup se ponovno pozvao na Pismo hrvatskih biskupa koje kaže: “Uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinilaca zločina. No, još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu počinjaju zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u drugome svjetskom ratu posebno njemačkoga i talijanskoga) i domaćeg – posebno srpskoga i hrvatskoga – čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene Crkve ili vjerske zajednice. Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nužno je tražiti i poštovati istinu i o žrtvama i o krvnicima. Uvećavanje broja žrtava da bi se snažnije nametnuo žig krivnje čitavom jednom narodu ili skupini, pogađa nevine nepravdom koju ne može odobriti ni jedna iskrena savjest”.
Na pitanje o priznavanju krivnje u vlastitoj zajednici, kako je okajati i zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima biskup Škvorčević je naveo tvrdnju hrvatskih biskupa: Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: “Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće su i poticaj današnjem naraštaju. Na putu ostvarivanja dobra te nastojanja oko praštanja i pomirenja, podsjetio je biskup Škvorčević, utvrđuje vjernike i sveti otac Ivan Pavao II. koji je u Zagrebu poručio: Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.
U nastavku homilije biskup je podsjetio na dragocjene poticaje Velikog jubileja kada je Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu o njegovoj pripravi podsjećajući na radost zbog otpuštanja grijeha i obraćenja kazao: “Pravo je stoga da Crkva postaje svjesna grijeha svojih sinova. (…) Crkva se, jer je sveta po svom pritjelovljenju Kristu, ne umara činiti pokoru: ona uvijek priznaje kao svoje, pred Bogom i pred ljudima, grešne sinove”. Biskup Škvorčević je podsjetio da na toj crti hrvatski biskupi u svom Pismu kažu: Dosljedno tome, i Crkva Božja koja je u Hrvatskoj čini pokoru i poziva na pokoru zbog svojih sinova koji nisu svjedočili za Krista, nego su bili na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja. Tako se odnosimo i prema počiniteljima zločina nad žrtvama koje spominjemo a ponikli su iz katoličke sredine. U tom duhu ponavljamo riječi sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, napisane 19. veljače 1943. kada je jasenovački logor nazvao “sramotnom ljagom” a za ubojice u njemu izjavio da su “najveća nesreća Hrvatske”. Taj sud pastira Crkve nije izgubio na svojoj snazi kroz ovih pedeset i više godina kako je izrečen. Željeli bismo se susresti i s drugim kršćanima koji će se na isti način odnositi prema krvnicima iz svoje sredine. Željeli bismo posebno da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, požurimo čas kad ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krivcima. Molimo da to vrijeme što prije sine, zaključuju hrvatski biskupi.
Nakon popričesne molitve biskup Škvorčević pozvao je vjernike da krenu u pokorničkoj procesiji oko crkve i tako se pridruže brojnim hodočasnicima koji su tijekom mnogih godina dolazili Gospi jasenovačkoj i s njom, vjerni Isusu Kristu, ostali opredijeljeni za dobro, radije žrtvujući svoje živote nego izdajući svoju savjest. Po povratku u crkvu biskup je zahvalio svima za sudjelovanje na tako znakovitom slavlju, posebno skupini vjernika koji su iz Novske i Bročica došli pješice u Jasenovac. Svoju zahvalu izrekao je i župnik Nedjeljko Androš. Liturgijsko slavlje pjesmom i glazbom pratio je zbor crkve Sv. Lovre i Srednje glazbene škole iz Požege pod ravnanjem mo Alena Kopunovića Legetina.
Prije molitvenog programa u župnoj crkvi biskup Škvorčević je u pratnji jasenovačkog župnika Nedjeljka Androša i svoga tajnika Ivice Žuljevića posjetio slavonskog episkopa Savu Jurića, koji se odnedavno nastanio u Jasenovcu, gdje je pokraj pravoslavnog hrama Sv. Jovana Krstitelja otvorio manastir. Biskup je protumačio episkopu Savi smisao molitve koja je organizirana u župnoj crkvi, pohodio je hram sv. Jovana Krstitelja i kratko se zadržao u razgovoru na kraju kojega je episkop zamolio biskupa da pozdravi katoličke vjernike.