Povjesničar umjetnosti i teolog prof. Anton Šuljić u razgovoru za mjesečnik Kana (veljača, 2004.) osvrnuo se na gradnju crkve, rekavši da je, osim toga što je izraz vjere, također je izraz kulturnih dostignuća jednog kraja ili naroda.

Crkve se, prema njegovim riječima, ne grade za deset ni za dvadeset godina, one su kulturološki i povijesno gledano, veći i važniji zadatak od trenutačnog interesa bilo vjerske zajednice bilo društvenih, pa i političkih, prilika te bi stoga naš odnos trebao imati i nešto od svijesti da se gradnjom sakralnog prostora uključujemo u veliku kulturološku i povijesnu maticu stvaralaštva onkraj trenutačnih prilika. Spominjući razdoblje prije demokratskih promjena, kada se nešto i gradilo, ocijenio je da bi malo crkava, i sa stajališta teološke i sa stajališta likovne struke zaslužilo prolaznu ocjenu. Podsjećajući da Crkva, kako uči Drugi vatikanski sabor, nema svoj vlastiti stil, već za potrebe svojega kulta prihvaća općenita načela likovnosti kako bi izrazila nešto od sadržaja vjere, odnosno kako bi osigurala prikladni prostor za liturgiju, prof. Šuljić kazao je da to znači da svaki povijesni ili suvremeni umjetnički izraz načelno ima mjesta u oblikovanju liturgijskog prostora.

Bitno je, kako je istaknuo, da su ti stilovi u skladu s postojećim liturgijskim propisima, da omogućuju skladno odvijanje bogoslužja te da umjetnički ures pridonosi skladu toga prostora, odnosno da potiče na pobožnost, ali i da prema naprijed promiče granice likovnog ukusa. Ističući da arhitektura ima svoje zakonitosti, liturgija svoje, a uza sve postoji i duh vremena i duh mjesta, prof. Šuljić rekao je da ostvariti uspjeli liturgijski prostor nije lak zadatak, ali i da ga je moguće ostvariti ako postoji dijalog raznih struka i struktura. Na upit kako izbjeći česti kič u suvremenim crkvama, pojasnio je da on uglavnom dolazi kao rezultat neupućenosti, neznanja i nekritičkog odnosa prema bitnim sadržajima i vjere i umjetnosti. Često su, kazao je, upravo svećenici bili protagonisti kiča, jer su u sakralni prostor pripuštali sve i sva i zbog toga se i uvodi predmet crkvene ili sakralne umjetnosti na teološka učilišta kako bi se studenti senzibilizirali za tu problematiku.

Osvrnuvši se na Teološko-pastoralni tjedan koji je bio posvećen odnosu Crkve i likovne umjetnosti, izjavio je da, na temelju onoga što se moglo vidjeti u likovnim prilozima na Tjednu, likovnost u sakralnom prostoru se sve snažnije opire jeftinim ukusima, ali i neoriginalnim ponudama. Dodao je da je u posljednjim desetljećima na tome polju napravljeno i dosta pogrešaka, ali, izrazio je uvjerenje da će i taj Tečaj pridonijeti ozbiljnosti, dijalogu i suradnji na polju duhovnoga i kulturnog djelovanja. (ika-kj)