Požega, (IKA) – Požeška biskupija te drevna crkva Sv. Lovre 10. veljače slavili su bl. Alojzija Stepinca kao svoga suzaštitnika. Svečano euharistijsko slavlje tom prigodom predvodio je hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk u koncelebraciji s domaćim biskupom Antunom Škvorčevićem, generalnim vikarom mons. Josipom Devčićem, članovima Stolnog kaptola te s ostalim svećenicima i redovnicima. Na početku slavlja biskupa Štambuka pozdravio je požeški biskup, istaknuvši kako nas i na blagdan bl. Alojzija Stepinca na koji se spominjemo 44. obljetnice njegove smrti sjedinjuje duhovna snaga koja traje već 14 stoljeća na tim prostorima. U nazočnosti hvarsko-bračko-viškog biskupa, dodao je biskup Škvorčević želimo vidjeti jedinstvo ove naše zemlje, jedinstvo kojemu na sasvim poseban način doprinose naši blaženici, sveci i velikani.
Uzvraćajući na pozdrave, biskup Štambuk potaknuo je na molitvu da one velike vrijednosti kardinala Stepinca uđu u nas kao naš životni sadržaj. U tom smislu započeo je prigodnu homiliju i to riječima mladog hvarskog pjesnika “Ja nisam putnik bez karte, ja imam brod, svoga Boga, svoj svod i svoj rod, ja nisam putnik bez karte”. Upravo u ovim stihovima očitava se i prepoznaje lik blagopokojnog kardinala koji je bio i ostao prepoznatljiv sebi i drugima. Kardinal nije bio putnik bez karte i zato danas stoji pred nama kao povijesni i današnji sadržaj. Nažalost, u praksi današnjeg života sve se izjednačava pravda i nepravda, istina i laž, Bog i vrag. Kako u tom svijetu izgraditi vlastiti hrvatski katolički identitet, kako bi ga Stepinac gradio? Stepinac je prepoznatljiv kao Gospin čovjek. Uz Mariju trebalo bi uočiti i Stepinčevu majku, majku koja je jednostavno vjerovala Bogu, molila i radila. Upravo takve majke trebaju našem hrvatskom narodu jer dok bude imao takve majke ovaj narod će živjeti i imati život, kazao je. Biskup Štambuk napomenuo je da 10. veljače treba za naš narod biti dan vjerničkoga i nacionalnog pamćenja. Dodao je da se ne slaže s onima koji žele zaboraviti povijest i okrenuti se budućnosti jer svaki čovjek ima svoju povijest, svoj početak i kraj. Posebno je iskazao zabrinutost zbog europskog stremljenja u budućnost bez križa i povijesnih katoličkih korijena. Bez pravog povijesnog pamćenja, bez znanja tko je bio žrtva, a tko ubojica ne može se graditi prava budućnost. Biskup se posebno prisjetio Stepinčeva suđenja i 3. listopada 1946. godine kada je osuđen te kada je rekao da je spreman umrijeti za velike kvalitete, za svoga Boga, svoju Crkvu i svoj narod. Zato je Stepinčevo čitav jedan sadržaj naše vjerničke i nacionalne povijesti koji je utkan u naše biće te mora biti naša prepoznatljivost da bismo sebi i drugima mogli biti prepoznatljivi.