Slavonski Brod, (IKA) – Pod pokroviteljstvom HAZU, a u organizaciji Centra HAZU u Osijeku, Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i Instituta za hrvatsku povijest u Slavonskom Brodu je 21. i 22. studenoga održan znanstveni skup o fra Ivanu Velikanoviću (1723-1803), Brođaninu, franjevcu, profesoru filozofije i teologije, autoru teoloških rasprava, proznom i dramskom piscu, povjesničaru i crkvenom upravniku.
Povjesničari hrvatske književnosti spominju Velikanovićevo ime među slavonskim piscima 18. st., a organizatori su željeli u povodu 200. obljetnice smrti sustavno istražiti njegov život i djelovanje. Na simpoziju je sudjelovalo 28 znanstvenika, povjesničara književnosti, filologa, etnologa i povjesničara. Svi su oni s različitih motrišta ponovno proučili Velikanovićevo literarno djelovanje sa željom da ga valjano prosude i nakon toga točnije ukažu na Velikanovićev prinos hrvatskoj književnosti (K. Čorkalo) i općenito hrvatskoj kulturi. Nakon što je prikupljena Velikanovićeva cjelovita bibliografija (V. Frkin), postaje jasno da se tri njegova latinska i jedno hrvatsko djelo mogu uvrstiti u osobitu franciskanološku literaturu (R. Brkić). U pet djela na hrvatskom jeziku, pisana baroknim književnim izričajem, on promiče ciljeve katoličke obnove, a prijevodom opsežnog katekizma u razdoblju austrijskoga državnog prosvjetiteljstva, poznatijeg pod imenom jozefinizam, podržava ideje tzv. obnovnog katoličanstva koji je bio jedna od dviju temeljnih sastavnica jozefinizma (V. Dugalić). Tako je Velikanović jedan od rijetkih hrvatskih pisaca koji aktivno sudjeluje u dva različita idejna, kulturna, napose književna, razdoblja, tj. u katoličkom baroku i u katoličkom prosvjetiteljstvu (F.E. Hoško), što je barem dijelom razumljivo iz Velikanovićeva pripadanja književnom krugu sa središtem u Osijeku (S. Marijanović) jer je bio dugogodišnji nastavnik na franjevačkim visokim školama filozofije i teologije (E.S. Biber).
Povjesničari kulture upozorili na utjecaj Velikanovićevih spisa na vjerski život njegovih suvremenika (V. Belaj, Ž. Španiček), a teolozi su se trudili ukazati na pastoralnu i katehetsku vrijednost njegovih djela (V. Mandarić, I. Pažin). Povjesničari književnosti su pak istaknuli da Velikanović ostvarenim literarnim programom nadilazi granice Slavonije pa nije regionalni već svehrvatski pisac (D. Jelčić, M. Samardžija). Isto saznanje su istakli i jezikoslovci nakon analize njegova jezika i književnog izraza (I. Pranjković, Lj. Kolenić, I. Krumes-Šimunović), napose nakon pronicljivog razmatranja triju Velikanovićevih školskih drama (S. Babić). Program znanstvenog skupa o Velikanoviću obuhvatio je i vrednovanje Velikanovićevih zapisa povijesnog sadržaja (A. Zirdum), a njegov književni rad prosudio u usporedbi s literarnim stvaralaštvom Brođana (S. Vukovac), osobito Velikanovićevih suvremenika franjevaca (A. Sekulić), napose onih koji su se rodili u Slavonskom Brodu (D. Šimunović). Naravno, sudionici skupa rasvijetlili su i opće društvene prilike onoga vremena i njihov odjek u životu brodskih franjevaca potkraj 18. i početkom 19. st. (J. Klaić, M. Artuković, J. Barbarić, M. Mirković, R. Skenderović). Sudionici znanstvenog skupa došli su do jedinstvenog zaključka da je sveukupno kulturno Velikanovićevo djelo, a napose književno, daleko značajnije nego što se do sada smatralo u povjesnicama hrvatske književnosti i hrvatskog jezika; isti zaključak vrijedi i nakon prosudbe njegovih spisa s teološkog motrišta.