Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnje nas Evanđelje podsjeća da se sav Božji zakon sastoji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Evanđelist Matej pripovijeda kako su se neki farizeji složili da iskušaju Isusa (usp. 22, 34-35). Jedan od njih, zakonoznanac, uputio mu je ovo pitanje: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” (r. 36). Isus, citirajući Ponovljeni zakon, odgovara: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed” (rr. 37-38). I mogao se zaustaviti ovdje. Međutim dodaje nešto što zakonoznanac nije pitao. Kaže naime: “Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (r. 39). Ni tu drugu zapovijed Isus nije izmislio, već je preuzima iz Levitskog zakonika. Njegova se novost sastoji upravo u povezivanju tih dvaju zapovijedi – ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu – objavljujući da su one nerazdvojne i komplementarne, dva lica iste medalje. Ne može se ljubiti Boga ako se ne ljubi bližnjega i ne može se ljubiti bližnjega ako se ne ljubi Boga. Papa Benedikt nam je ostavio prelijep komentar u vezi s tim u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est (br. 16-18).
Vidljivi znak kojeg kršćanin može pokazati da posvjedoči svijetu i drugima, svojoj obitelji Božju ljubav je ljubav prema braći. Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu je prva ne zato jer se nalazi na vrhu popisa zapovijedî. Isus je ne stavlja na vrh, već u središte, jer je srž od koje sve mora polaziti i sve joj se mora vraćati i s njom biti povezano.
Već u Starome zavjetu zahtjev da budemo sveti, na sliku Boga koji je svet, obuhvaćao je također brigu da se brinemo za slabije kao što su stranci, siročad i udovice (usp. Izl 22,20-26). Isus ispunja taj zakon saveza, on koji ujedinjuje u sebi, u svome tijelu, božanstvo i čovještvo, u jednom jedinom otajstvu ljubavi.
U svjetlu tih Isusovih riječi, ljubav je mjerilo vjere, a vjera je duša ljubavi. Ne možemo više odvajati vjerski život, pobožnost od služenja braći, konkretnoj braći koju susrećemo. Ne možemo više dijeliti molitvu, susret s Bogom u sakramentima, od slušanja drugoga, od blizine njegovu životu, osobito njegovim ranama. Upamtite to: ljubav je mjera vjere. A ti, koliko ti ljubiš? I neka svatko odgovori. Kakva je tvoja vjera? Moja je vjera kako ja ljubim. A vjera je duša ljubavi.
U mnoštvu zapovijedi i propisa – negdašnjih i sadašnjih legalizama – Isus otvara prostor koji omogućuje zapaziti dva lica: Očevo lice i lice brata. Ne daje nam dvije zapovijedi ili propisa, to nisu zapovijedi i pravila; daje nam dva lica, odnosno samo jedno lice, Božje, koje se odražava u mnogim licima, jer je u svakom bratu, poglavito u najmanjem, najslabijem, najnezaštićenijem i najpotrebitijem, prisutna sama slika Boga. I zato, kad sretnemo nekoga od te braće, trebamo se zapitati jesmo li kadri u njemu prepoznati Božje lice: jesmo li to sposobni?
Na taj način Isus svakom čovjeku nudi temeljni kriterij na kojem treba graditi svoj život. Ali prije svega nam je darovao Duha Svetoga koji nam omogućuje ljubiti Boga i bližnjega, onako kako je On ljubio, slobodnim i velikodušnim srcem. Po zagovoru Marije, naše Majke, otvorimo svoje srce da prihvatimo taj dar ljubavi, da možemo uvijek hoditi u tom zakonu dvaju lica, koja su samo jedno: zakon ljubavi.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
jučer je u San Paolo u Brazilu blaženom proglašena majka Assunta Marchetti, rođena u Italiji, suutemeljiteljica sestara misionarki sv. Karla Boromejskog – skalabrinijanki. Bila je sestra uzorna u služenju siročadi talijanskih emigranata; ona je vidjela Isusa prisutna u siromašnima, siročadi, bolesnima, doseljenicima. Zahvaljujmo Gospodinu za tu ženu, koja je bila neumorni uzor misionarstva i hrabrog posvećenja u služenju s ljubavlju. I to je podsjetnik i nadasve potvrda onoga što smo ranije rekli, u vezi traženja Božjeg lica u bratu i sestri u potrebi.
[…]
Molim vas da molite za mene, ne zaboravite to. Želim vam ugodnu nedjelju i dobar tek. Doviđenja!