Split, (IKA) – U povodu 750. obljetnice smrti sv. Klare Asiške, u organizaciji samostana sv. Klare u Splitu se 26. i 27. rujna održava dvodnevni duhovno-znanstveni simpozij “Duhovni lik sv. Klare i njena poruka današnjem vremenu”. Simpozij je u petak 26. rujna otvorila č. M. Suzana Muzuković nakon čega su kroz cjelodnevni program uslijedila predavanja o duhovnom liku i karizmi sv. Klare.

Svoja su predavanja održali dr. Atanazije Matanić “Kristocentrizam – središnjost Krista u kršćanskoj teologiji, ljudskoj povijesti i životu njegovih vjernika”, dr. Josip Marcelić “Ponizno siromaštvo sv. Majke Klare”, s. Marija od Presvetoga Srca “Klara – Kristova pomoćnica u djelu Otkupljenja”, dr. Mladen Parlov “Tema #!Nasljedovanja#! u životu i spisima sv. Klare”, fra Vladimir Vasilj “Klara – poslušna Duhu Svetomu”, fra Gabrijel Jurišić “Primjena karizme sv. Klare i njezino očitovanje u životu nekih svetačkih likova sestara Klarisa”, dr. Ante Kusić “Život sv. Klare kao uzor života za današnje njezine duhovne kćeri”, s. Judita Čovo “Klara – žena blistave jasnoće” te fra Stanko Radić “Sv. Klara i mladi naraštaj”.

Kroz svoja izlaganja devet je predavača prvog dana simpozija pokušalo osvijetliti duhovno-moralni lik sv. Klare, pri čemu je istaknuto kako je jasnoća o Božjem djelovanju u njoj samoj očito potvrdila ispravnost odabira životnoga puta koji je ona započela već od djetinjstva i slijedila ga, uvijek intenzivnije do posljednjega daha put duhovnosti, pokorništva, djevičanstva i siromaštva te djelotvorne sućuti prema bližnjemu.

Ulaskom u redovništvo, Klara nije ušla u život bijede, nego u život jednostavnosti, dijeljenja i solidarnosti. Gledano u vidu slojevitosti tadašnjega društva, može se govoriti da je Klara ušla u novi društveni poredak. Isključila se iz društvenog sloja maiores i učinila se pripadnicom društvenoga sloja minores. U biti, Klarin stav je jednakost među ljudima.

Taj stav i pripadnost Klara će živjeti i kao sestra sa susestrama i s bližnjima. Život svoje zajednice Klara je zasnovala na jednakosti među sestrama, isključivši svrstanost u više i niže. To je Klara već jasno pokazala u benediktinskom samostanu sv. Pavla, svrstavši se među tzv. konverse. U ustroju svoje zajednice, daleko od benediktinskoga načina, Klari je bliskije Franjino Pravilo za život braće u samoći, prema kojemu svaka sestra i uranja u kontemplaciju i skrbi za druge. Svoje pravilo kao i Oporuku Klara je pisala na temelju iskustva života u Sv. Damjanu.

Klara je poštivala osobnost svake sestre; ona se odnosila prema sestrama na temelju potrebe pojedine sestre. Jednako tako odnos među sestrama ima se zasnivati na povjerenju: “Neka jedna drugoj s povjerenjem očituje svoju potrebu”; i na međusobnoj solidarnosti, dijeljenju: “Ako koja sestra nešto dobije od svojih, a sama od toga nije potrebna, stoji u Pravilu, neka s ljubavlju podijeli sa sestrom kojoj je to potrebno”. Izbor dužnosnica te zajednička pitanja i odluke rješavaju se na demokratski način, na kapitulima, uvažavanjem mišljenja svake sestre, jer “često Gospodin otkriva ono što je bolje i najmanjoj”, istaknuto je u predavanjima.

Govoreći o povezanosti sv. Klare i današnje kulture i civilizacije predavači su istaknuli kako je, promatrajući Klaru kao unositeljicu svježine u svoje okružje, moguće povući usporedbe s našim okružjem te dobiti poticaj na razmišljanje da zaživimo neku novost, osvježenje u sebi osobno, kao i u društvenim zajednicama: “Klara je dojmljiva zrelošću i jasnoćom osobnosti. Kao takva izlazi pred Boga i pred ljude. Redovničke osobe, zrele i jasne u svom identitetu, mogu biti znak, poziv, poticaj čovječanstvu pogođenom upravo nedostatkom izgrađenosti, identificiranosti osobnosti. Jasan je, u tom smislu, današnji redovnički zadatak u pomoći mlađim naraštajima”.

U današnjem društvu valjalo bi probuditi međusobnu osjetljivost, tankoćutnost, sućut – kako su to Klarine sestre govorile – obazrivo, prema potrebi dotične ili dotičnoga: razumijevanjem i blizinom da nevolje koje se osjećaju u našim zajednicama – bolesti, nemoći, otuđenosti i osamljenosti – ne dovedu u okuženost očajem, prepoznatljivu kao ovisnosti, razne duševne tegobe ili neumijeće starenja. “Jasnoća poziva, poslanja što uključuje i zdravu duhovnost, vodi k Bogu i otvara čovjeka.

Uronjenost u otajstva Kristova života, sve do mističnih iskustava Boga, Klaru i njezine sestre i njezin samostan otvorilo je čovjeku: Klari su mnogi dolazili, mnoge su k njoj slali, donosili. Klara je imala posebni dar liječenja, ali jamačno je u nekim slučajevima kao pomoć bio dostatan i sam razgovor ili zajednička molitva. Okuženost besmislom naših bližnjih traži naše razgovore, naše prostore sabranosti. A mi pred tim potrebama i traženjima kao da smo, u dobroj mjeri, bespomoćni, nijemi, bezvoljni, neosposobljeni ili neorganizirani. Klara nije htjela višak prihoda iz obrade vrta.

Je li moguće razmišljati o našoj znakovitosti, nekom protu-izazovu gramzljivosti i okuženosti tržišne groznice? Može li i naša solidarnost biti više nego milostinjska, ne solidarnost promatrača izvana, nego na nama moguć način ući u život suvremenih potrebnika, glasom i konkretnim činima?”, poruka je koja je proizašla iz prvog dijela duhovno-znanstvenog simpozija o liku sv. Klare.