Zagreb, (IKA) – Časni sluga Božji Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci, gdje je i kršten 2. veljače 1897. Tamo je pohađao osnovnu i srednju školu. Provevši kraće vrijeme u Vojnoj akademiji u Bečkome Novom Mjestu, upisao se 1915. na Bečko sveučilište, želeći se, kao profesor, posvetiti podučavanju i odgoju mladeži u Bosni, prema primjeru svojega profesora Ljubomira Marakovića, kojemu je bio uvijek zahvalan što mu je pomogao otkriti bogatstva katoličke vjere. U ožujku 1916. pozvan je u vojsku te je kasnije poslan na talijansko bojište, gdje je proveo najveći dio 1917. i 1918. Ratna su iskustva pridonijela duhovnome sazrijevanju toga mladića, koji je, kao svjedok ratnih strahota i stavljajući svoju sudbinu u ruke Božje, svim svojim bićem nastojao stupati putem kršćanske savršenosti. Nakon rata vratio se u Beč i nastavio je studij (1919.- 1920.), a onda se preselio u Pariz (1920.-1922.), gdje je pripremao doktorsku disertaciju naslovljenu: “Utjecaj bogoslužja na francuske pisce od Chateaubrianda do danas”, kojom je na Sveučilištu u Zagrebu stekao naslov doktora filozofije. Ostatak svojega kratkog života proveo je kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je revno i uzorno obnašao staleške dužnosti. Časni sluga Božji Ivan Merz postao je poznat nadasve po apostolskom radu među mladeži, prvo u Hrvatskome katoličkom omladinskom savezu, a potom u Hrvatskome orlovskom savezu, kojemu je postao dušom i koji je u Hrvatskoj bio prva ustanova Katoličke akcije, kakvu je želio papa Pio XI. Prema Merčevoj zamisli, ta je udruga trebala u prvome redu pridonijeti odgoju probrane skupine apostola svetosti. U tu je svrhu trebala poslužiti i liturgijska obnova, kojoj je on bio jedan od prvih promicatelja u hrvatskim krajevima, prethodeći u tome za četrdeset godina smjernice Drugoga vatikanskog sabora. U svojemu je radu nailazio na nerazumijevanja i teškoće, u kojima je znao očuvati zadivljujući mir, koji je bio plod njegova stalnoga zajedništva s Bogom u molitvi. Uvjeren da je za spas duša najmoćnije sredstvo patnja prikazana Gospodinu, svoje je tjelesne i duševne patnje prikazivao ištući blagoslov za svoja apostolska djela te je, uoči same smrti, Gospodinu prinio i svoj mladi život za svoje orlove. Preminuo je u Zagrebu 10. svibnja 1928., u 32. godini života, ostavivši za sobom glas svetosti, zbog čega se uskoro počelo razmišljati o pokretanju postupka za njegovo proglašenje svetim. Informativni postupak o glasu njegove svetosti obavljen je pri Duhovnome stolu u Zagrebu od 1958. do 1986. Potom je Zbor za proglašenje svetih dao prirediti Poziciju o životu, krepostima i glasu svetosti Sluge Božjega, koja je bila predmetom rasprave teologa 19. travnja 2002. i rasprave kardinala i biskupa sljedećeg 5. svibnja. Uredba o junačkim krepostima sluge Božjega proglašena je u Vatikanu, u nazočnosti Svetog Oca, 5. srpnja 2002. Zbor za proglašenje svetih potom je ispitao slučaj izvanrednoga ozdravljenja što se je 1930. dogodilo na grobu Ivana Merza. Pošto su liječnici stručnjaci ustanovili da je ozdravljenje znanstveno neprotumačivo, teolozi te kardinali i biskupi istoga Zbora izjavili su da se ozdravljenje ima pripisati zagovoru Sluge Božjega. Potom je 20. prosinca 2002. u nazočnosti Svetog Oca proglašena Uredba o spomenutome čudu. Tako je otvoren put za uzdignuće časnoga sluge Božjega Ivana Merza na čast oltara.