“Za mene osobno Papin dolazak u Srbiju ne bi predstavljao nikakav problem”, kazao je u razgovoru za riječki Novi list 10. svibnja srpskopravoslavni metropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije Jovan Pavlović. On se sam, kako kaže, više puta susreo s papom Ivanom Pavlom II., a učinit će to i za njegova pohoda Osijeku 7. lipnja ove godine.
Visoko cijeni nastojanje sadašnjega Pape oko ekumenskoga i međureligijskog dijaloga te mu je osobito ostao u sjećanju posljednji susret u Asizu. S Papom se susreo i na završetku Velikoga jubileja, gdje je bio izaslanik patrijarha Pavla, o čemu kaže: “To je bilo nešto izuzetno na najvišoj razini, prvo kao završetak Velikog jubileja, a s drge strane sudjelovanjem gotovo svih pravoslavnih autokefalnih crkava sa svojim delegatima, te anglikanskog primasa i delegata carigradskog patrijarha. Cijela ta svečanost je bila izuzetni doživljaj zbog zajedničke ekumenske molitve, zajedničkog ručka i osobito što smo svi sudionici imali priliku osobno se pozdraviti sa Svetim Ocem”.
Prisjećajući se, pak, posljednjeg susreta u Asizu 2002. godine, metropolit Pavlović posebno ističe kako je to bilo “religiozno okupljanje koje je sponatnim Papinim pristupom i komunikacijom stvorilo pozitivnu atmosferu”. “To što je Papa učinio, takvo okupljanje nije uspjelo bilo kojem od velikih međunarodnih faktora, nitko nije uspio okupiti toliko lidera iz cijeloga svijeta, i to različitih i međusobno suprotstavljenih ideologija”, navodi metropolit, navodeći dojmljivost osobnog susreta s Papom koji je svakome “posvetio trenutak pažnje i to nije bilo samo formalni pozdrav”. “Čudesan je bio taj susret u Asizu, a inspirator toga je bio Papa. Svi su, a svi imamo određenih predrasuda i svojih određenih vjerskih ograničenja, sudjelovali u tome zajedničkom angažmanu za mir u svijetu”, kaže metropolit, ističući Papina zauzimanja za mir u svijetu, posebice njegovo zauzimanje u rušenju komunističkoga sustava, a “za nas je izazov sačuvati kršćanske vrijednosti u okolnostima u kojima se nalazi suvremeno društvo, kada je kršćanski moral doveden u krizu i kada ga se stalno napada”.
Na upit kako ocjenjuje ekumenski dijalog u današnjem svijetu, posebice u nas, metropolit Pavlović je rekao kako se nalazimo u razdoblju velikih izazova i založio se za tješnji dijalog između pravoslavnih i katolika, “jer su ove dvije Crkve po dogmatskom učenju najbliže jedna drugoj i imaju mogućnosti prevladati teškoće da bi se ostvarilo puno crkveno jedinstvo”. “Ne mislim samo na ekumenske geste i manire. Izazov je, i za Pravoslavnu i za Katoličku crkvu, u tome da prevladaju odredbe crkvenih sabora, da uspostave puno jedinstvo, da mogu zajedno služiti i da se iz jednog kaleža pričešćuju. To je cilj potpunog jedinstva”. Procjenjujući gdje je tko na tome putu, on misli kako je Katolička crkva u prednosti “da kanonske odredbe oživi, da to učini u okviru rada kakav je bio za Drugoga vatikanskog koncila, u vrijeme dobrog pape Ivana XXIII. i kasnije Pavla VI. koji su imali hrabrosti otvoriti dijalog i rješavati probleme”. Te su pape, prema njegovu mišljenju, otvorile mogućnost delegatima Pravoslavne crkve da makar kao promatrači i u slobodnim razgovorima s kardinalima Katoličke crkve razgovaraju o pitanjima koja bi se mogla riješiti, u kojima bi moglo doći do usaglašavanja i zajedničkih stavova da se uspostavi jedinstvo narušeno u 11. stoljeću.
Na upit zašto misli da je Katolička crkva tu u prednosti, metropolit Pavlović je odgovorio: “Zato što je dobro organizirana. Vatikan je međunarodno priznata država, a vjernici Katoličke crkve su poslušni svojoj Crkvi. Poslušat će i provesti nove odredbe, kao što je to učinjeno s reformom liturgije nakon Drugoga vatikanskog koncila. Tu je pitanje dogme o papinoj nepogrešivosti – to se može prevladati. Papa je po pravoslavnom shvaćanju prvi među jednakima. Carigradski patrijarh je samo prvi u pravoslavnom svijetu, ali nije prvi u smisilu onoga što je papa u Katoličkoj crkvi”. Pavlović stoga zaključuje kako bi se odredbe prvoga i četvrtog crkvenog sabora mogle interpretirati na novi način da budu prihvatljive i za pravoslavne Crkve, dok bi se druge dogme mogle prihvatiti ako nastanu “fundamentalne promjene na razini hijerarhije” što će, po njegovu mišljenju, vjernici prihvatiti, ako to prihvate vođe.
Zagrebačko-ljubaljanski metropolit visoko cijeni Papina putovanja po svijetu, a o Ivanu Pavlu II. kaže kako je “nevjerojatno obrazovan i sposoban čovjek, genijalan čovjek, izvor ideja koje su potrebne suvremenom društvu”.
Tumačeći svoja stanovišta zašto bi Papa ipak mogao poći u Srbiju, metropolit Pavlović kaže: “On kao poglavar Katoličke crkve ima pravo obići svoje vjernike, kao što i mi na zapadu obilazimo svoje vjernike. Čak u nekim zemljama, u nekim situacijama nam Katolička crkva daje svoje bogomolje za bogosluženje, da organiziramo svoje crkvene jedinice, parohije. A s druge strane, to prihvaćanje od pravoslavne strane govori o poštivanju Katoličke crkve, jer velik je presedan da pravoslavna strana prihvati vršiti euharistiju u katoličkoj crkvi. Prema tome, ako pravoslavna strana prihvaća služiti euharistiju na katoličkom oltaru, onda bi i za katoličku stranu trebalo biti jasno da je to baza za prevladavanje svih razlika koje postoje”. Ocjenjuje da su nacionalno pitanje Hrvata i Srba i političke prilike više odredile neke odnose između Pravoslavne i Katoličke crkve u nas no što bi to bila vjerska pitanja te da su ekumenski susreti pridonijeli boljem razumijevanju. Zaključuje kako su trenutno odnosi između te dvije Crkve dobri “pa prema tome ne vidim neku opasnost bilo za Pravoslavnu crkvu ili za neke nacionalne srpske interese ako bi Papa došao u Beograd i Srbiju. Bilo bi “kavalirski” da Papu provedu kroz manastire i crkve, da vidi te svetinje koje svjedoče vjekovnu prisutnost Srba na tome području”. (ika-aš)