Liturgijska čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10b-12b.16; 1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

I. Možda nam danas slike poput otvaranja nebeskoga svoda, Škrinje saveza u Božjemu hramu, prizori Žene u sjajnoj odjeći, prikaz Zmaja, obaranja zvijezda…, ne govore puno, jer smo taj svijet simbola smjestili u izvan uobičajenoga pristupa znanstvenih spoznaja i sačuvali tek u kategoriji nestvarnoga, u onome dijelu kulturalnoga nasljeđa koji se lako izjednači s bajkama.
Tako se u životu našega društva rijetko može naći dublji pristup današnjoj kršćanskoj svetkovini. Na čudan se način prihvatilo ozračje nerazumljive baštine starine. Pokušava se gotovo sve smjestiti u tradiciju, u običaje, u nešto što se odavnina činilo, što za sobom povlači mnoštvo ljudskih djelatnosti, poboljšava turističku sliku, što je ostavilo traga u umjetnosti, ali nutarnji razlog, ono na što odgovor može dati samo ljudsko srce, duboka iskra istine, što je korijen najplemenitijih djela ljudske religioznosti i pripadnosti Crkvi, ostaje daleko, no time ništa manje važno.
Jer i dalje pita: Radi čega su ljudi u marijanskim svetištima; što će im svi ti zazivi za pomoć; što će im bolna koljena i suze u očima, što će im zahvale i zagovori, djeca na rukama roditelja? Koji je to odlučujući razlog za građenje crkava i kapela, za uloženo vrijeme i novac?
I ovdje u Stenjevcu. Zašto je privlačan ovaj maleni kip Žene s Djetetom, koja je odjevena kao Žena u viđenju iz Knjige Otkrivenja, Žena ‘odjevena u sunce’, u zlatasti sjaj? Što je u tim kipovima i slikama Marije diljem domovine i svijeta što izaziva svako vrijeme?
Nije teško naći odgovor, braćo i sestre, jer dovoljno je naći malo prostora u svome srcu i zastati u tišini, da bi se dohvatio početak našega postojanja, početak svijeta i njegovih zakonitosti koje su proizišle iz Božje svemoći; jer današnja svetkovina objavljuje puninu otajstva života. To privlači. Dijete koje se rađa, svijet koji je plod Božje volje, vječnost na koju smo pozvani. I iskustvo nama tako blisko: da zlo ne želi život, da Božji neprijatelj ne odustaje od ljudske nesreće.
To se tiče svakoga čovjeka, radi toga je sveti Ivan ostavio zapisano viđenje Crkve koja se iz naraštaja u naraštaj nalazi pred prijetnjom Zmaja, ali i u sigurnosti da Bog ne odustaje od ljuske sreće.

II. U ovome vremenu koje obilježava urušavanje idelogija, velikih sustava ljudske misli, potrebna nam je spoznaja koja nam nije daleka; koja nam je dohvatljiva, bliza i srasla s našom ljudskošću.
Život Blažene Djevice Marije smješten je u izvanjski gledano skromne okvire. Rekli bismo da nije doživjela onu širinu iskustava koja se danas promiču, kojima se nastoji utažiti glad i žeđ, jer – običava se reći – to se svakako mora doživjeti. Pa ipak, glad za istinom nije ništa manja niti je žeđ za ostvarenjem ljudskosti nestala.
Marijin život otvara neku vrstu proturječja za današnje razmišljanje, jer ona, potpuno nepoznata na tadašnjoj pozornicu svijeta, postala je slikom potpunoga čovjeka, onoga prema čemu teži svaki od nas ljudi i u svojim pokušajima toliko puta udaramo u zidove svoje ograničenosti.
Susret s Bogom i prihvaćanje Boga u svome životu učinio je da ju upoznaju sva vremena i da ju svi naraštaji zovu blaženom. Marija ponavlja svakomu vremenu i čovjeku: veličina pripada Bogu, umjesto poznatosti koja provire iz umišljenosti i oholosti, stvarnu vrijednost ima poniznost.
Nije tražila iskustva koja bi bila odvojena od Boga, nego je svoju ljudskost živjela s Bogom i postala morem ljudskoga iskustva. U svome je tijelu rađala tijelo Božje Riječi; u svome je tjelu trpjela Isusove patnje na križu, u svome je tijelu osjetila radost Kristova uskrsnuća. Marija dušom i tijelom u vječnoj ljepoti zajedništva s Bogom. To je kršćanska istina o čovjeku i posvemašnje iskustvo u kojemu živimo i mi kršteni, krštenjem pritjelovljeni Isusu Kristu, po sakramentima postali Kristovo tijelo.

III. Što se sve danas ne čini da bi se doživjela izvanredna iskustva; da bi čovjek po tijelu osjetio izvantjelesno; što se sve pokušava da bi čovjek na tren napustio stvarnost i pobjegao od svoje tjelesnosti. Pokusi su razni: od razornih opijata, preko lažnih obećanja o blagostanja, do suvremenih tehnoloških iluzija.
Industrija bijega od ljudske stvorenosti vodi neizbježno u bijeg od bližnjih, u bijeg od obitelji, u bijeg od patnje, a u konačnici u bijeg od ljubavi. A onda slijede mukotrpni povratci, ako Bog udijeli svoju milost i svoje svjetlo, da bismo otkrili da u kršćanskoj vjeri uvijek ostaju otvorena vrata života i spoznaje o punini života.
Odatle privlačnost današnje svetkovine, jer u njezinu tijelu i duši vidimo da je čovjek uvijek pred Bogom. Ta spoznaja raduje i omogućuje da čovjek učini velika djela snagom istoga Duha koji je osjenio Blaženu Djevicu Mariju i koji ju je učinio prvinom našega spasenja. U njoj gledamo svoje konačište koje daje sigurnost; u njoj žrtva, predanost, poniznost, služenje pronalaze puninu smisla.
Marijin stav i život s Bogom i nas ohrabruje da uvijek računamo s Bogom i da ne računamo i da ne pokušavamo svoje kršćanstvo koristiti kao sredstvo za zemaljski probitak. Onaj tko svoju molitvu upućuje u duhu sebičnosti, a ne služenja i dobra bližnjih, brzo će se umoriti i vjera će mu biti teret. Zato je današnje zajedništvo Crkve pokazatelj da smo po krštenju dionici svih ljudskih iskustava, drama i trpljenja, ali nošeni Božjom prisutnošću koja preobražava i koja nas uči zajedno s Marijom pjevati: Veliča duša moja Gospodina!

IV. Da, u slavi Marije uznesene na nebo gledamo čovjeka. U drugome smo čitanju čuli kako sveti Pavao uspoređuje prvoga čovjeka, Adama, i Krista. Kao nekoć Korinćanima, Apostol nam je progovorio o uskrsnuću. To je ključ današnjega slavlja.
Mariju kao ženu vjere, kao posrednicu milosti ne možemo vidjeti bez Krista, bez Djeteta u kojemu je čovječanstvu dana nova nada. Isus je Spasitelj svijeta; on je živio u potpunosti poslušnost Ocu i nije, poput Adama, tražio sebe izvan Božjega plana i volje. Isus je svoj život živio kao dar, ne zadržavajući ništa za sebe.
Adam, odvajajući se od Boga, nastojeći se ostvariti u neposlušnosti Dobru, Istini i Ljepoti koja ga je stvorila, pronašao je samo tjeskobu u samoći i umiranuju. Isus iz ljubavi ide suprotnim smjerom – smjerom poslušnosti, nesebičnosti i predanosti, da bi nam vratio radost i čuvao otvoreno nebo u novome savezu koji obnavljamo u euharistiji.
U toj snazi uskrsnuća, po njezinoj vjeri, poslušnosti, služenju u radosti, Marija je prva od nas ljudi koja živi ljepotu Kristova dara neba.

V. Današnja nam svetkovina ne kaže kako, nego što. Taj što je ispunjen nadom koja tješi i obnavlja.
Današnje slavlje govori da smrt nije kraj, nego prelazak, čega je Marija primjer; svaki čovjek, baš svaki, pozvan je živjeti vječno s Bogom. Nitko nije izgubljen u svojim bolima, a za hrabrost pristupanja Bogu da oprosti grijehe uvijek iznova nalazimo u Marijinu majčinstvu.
Današnjim slavljem živimo istinu da ljudsko tijelo ima vrijednost, ne u svojoj izvanjskoj ljepoti, nego u svome dostojanstvu. I svako nasilje nad tijelom; njegovo nepoštivanje, nasilje je i nepoštivanje usmjereno protiv Boga. Tijelo je našin našega prepoznavanja, susretanja, izražavanja ljubavi i doživljavanja. To će tijelo na Bogu znani način biti proslavljeno.
Nadalje, danas slavimo istinu vjere da sve što je životno, što pripada velikodušnosti i ljubavi, ne završava, nego nakon smrti dobiva svoju puninu. Ne samo da ćemo živjeti zajedništvo s pokojnima, nego će sve dobro što je ovdje zasijano tamo biti savršen plod; svaka nedorečenost, djelomičnost koja izrasta iz ljubavi, nebo oblikuje u cjelovitost.
Zbog toga se ne trebamo bojati živjeti na zemlji djelomičnost ljubavi, ograničenost života, jer to u sjaju na nebo Uznesene, dobiva zančenje. Ona nam je ohrabrenje da ne klonemo i ne posumnjamo kako dobro nema vrijednost. Ona je znak spasonosnoga obrata u kojemu su neznatni uzvišeni, gladni siti, oholi osamljeni, silni zbačeni, bogati prepušteni svojoj praznini.
To nije pokušaj prijetnje ili prebacivanje slabe utjehe na drugi svijet, nego pogled na život na zemlji. Ono što živimo ovdje itekako je povezano s vječnošću. I tijelo, i riječi, i pogledi, i osjećaji i djela. To je naša kršćanska radost!

VI. Gledajući lik Majke Stenjevečke listamo stranice zajedničke povijesti. Ona nas okuplja u zajedništvo i poučava glasom starih da u njezinoj blizini nema mjesta razdoru među ljudima; netrplejivosti među supružnicima, djecom i roditeljima, da nema mjesta nejedinstvu naroda. Majka nas okuplja u jednu obitelj. A koliko je ovdje među nama sabrano životnih iskustava, znanja, spremnosti na zauzetost iz vjere; iskustva obitelji Crkve koja mora biti složna, spremna na služenje jednih drugima. Jer – da – Marija u sjaju neba stavlja pred nas ogledalo, da se ogledamo u njoj kao Crkva. Toliko nas je da se s pravom pitamo: zašto se ne vidimo kada se i u društvu želi odlučivati o važnim pitanjima za nas i naš narod? I zašto nas se uspije lako razjediniti ili učiniti malodušnima?
Marijine slike i kipovi za naš su narod najjasniji dokumenti koji su nam ostavili naši stari, da bismo bolje vidjeli kakvi trebamo biti. Ostavili su nam i ovaj, njima dragi kip, kao da su znali da smo u kušnji događanja koja nas odvlače od nadnaravnoga; u kojima brzo postanemo tužni promatrači, gubeći snagu za nove korake evanđelja. Znali su da je teško neumorno otkrivati da nas Bog ne napušta, kada pritišću nedaće i tuga.
Ovaj nam Marijin kip pomaže da u svetkovini, u danima slavlja, naročito u nedjelji otkrijemo smisao svojih svagdana i veće vrijednosti od nekoliko sati koje smo nazvali odmorom. Nedjelja nama vjernicima pokazuje kamo se usmjerio naš život, uz što to pristaje moja sloboda i želim li se oduprijeti zlu. A danas slavimo pobjedu nad zlom, nad grijehom kojim se zlo hrani, radosni da je u Mariji zasjala nedodirnutost zlom.

VII. Današnji nas dan poučava da se kraljevstvo Božje na zemlji može graditi samo traženjem dobra i služenjem. Upravo taj način daje nam hrabrosti da svjedočimo istinu, ali i da kao vjernici gradimo društvo po mjeri Marijina uznesenja, društvo u kojemu kšćani ne tuguju u besplodnosti, nego čine što mogu, polazeći od svojih župnih zajednica.
Od nas može rasti kultura života pred kojom će se i dalje pojavljivati manji ili veći zmajevi uništenja; manje ili veće kušnje da trošimo snage na svijetu površnosti i nebitnoga.
U današnjoj svetkovini nalazimo i toliko predivnih ljudi za koje zahvaljujemo Bogu u njihovu služenju, po kojemu živi Crkva i na najljepši način pokazuje Mariju našemu vremenu: u brizi za siromašne, osamljene, bolesne, gurnute s pozornice na kojoj se nadmeće ljudska taština… zahvalni smo za svaki izražaj ljubavi o kojemu svjedoči Marija i poziva nas da budemo srce koje vidi.
Majko Božja Stenjevečka, obasjaj nas ljepotom nebeskoga sjaja, da bismo bili ljepota Crkve koja se raduje u služenju; čuvaj Zagreb i hrvatsku domovinu!
Amen.

+ Ivan Šaško