Đakovo, (IKA) – Drugi dan četvrtog zasjedanja II. biskupijske sinode u Đakovu započeo je 4. listopada temom “Župnička služba i svećeničke službe u posebnim područjima pastoralnog djelovanja”. Izlagatelj Stjepan Sokolović, župnik u Oprisavcima, opširno je iznio crkveno-pravne odredbe o župničkoj službi, a, uz iznesenu posebnost župničke službe, istaknuta je i župnikova obveza suradnje s čitavim biskupijskim prezbiterijem, a posebno s biskupom i laicima: “Nastojat će također da i sami vjernici vode brigu za župnu zajednicu, da se djelotvorno osjete članovima čitave biskupije, štoviše, i opće Crkve, te da sudjeluju u djelima kojima se promiče živo crkveno zajedništvo”. Istaknuo je kako je kod imenovanja župnog vikara prijeko potrebno jasno navesti područje njegova djelovanja, a opće je načelo da župni vikar ima dužnost, na temelju službe, surađivati sa župnikom i pomagati mu u pastoralnoj službi te ga i zamjenjuje u slučajevima predviđenim zakonom. U izlaganju su sažeta i izvješća s biskupijskih savjetovanja. Tako je, uz ostalo rečeno: “Župljani očekuju da župnik, napose novi, pismeno predloži svoj plan i program o kojem bi župna vijeća otvoreno porazgovarali s biskupom ili delegatom”. Kao posebna pastoralna područja, koja su na području biskupije više ili manje razvijena spomenuta su: misije, bolnički pastoral, studentski kapelan, pastoral vjeroučitelja, pastoral vojnika i policajaca, skrb za zatvornike, za katoličke pokrete i udruge. O svim navedenim pojedinostima na biskupijskim je savjetovanjima izneseno mnogo dobrih prijedloga, od kojih će zacijelo mnogi ući u završne sinodske dokumente.
U raspravi nakon izlaganja izrečeno je niz opaski i prijedloga: o premještajima i ustoličenju župnika, o župnicima, koji su na uštrb pastorala morali voditi gradnje, o novim obvezama koje će župnicima donijeti sinodske odluke, o godišnjim odmorima, o “uredskim” i drugim suradnicima i ostalom.
Temu “Župna suodgovornost vjernika laika: župna vijeća” izložio je Miroslav Černoga. Na tragu koncilskoga poimanja Crkve, njezina života i djelovanja, gotovo da i nema dokumenta crkvenoga Učiteljstva koji ne govori o potrebi djelotvornoga uključivanja vjernika laika u pastoralno djelo i apostolat Crkve. Koncilsko učenje o tom pitanju stavlja izričit zahtjev pred nositelje hijerarhijskih službi tražeći da podupru dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi te se rado služe njihovim razboritim savjetom i s povjerenjem im predaju dužnosti u službi Crkve. Isto učenje ostavljaju laicima i slobodu te ih potiče da poduzimaju djela i vlastitom pobudom. Zadržavši se na području župe, govorio je o “dva kanonski predviđena oblika koji ostvaruju suodgovornost vjernika laika u poslanju Crkve: Župno pastoralno vijeće i Župno ekonomsko vijeće”. Iznoseći prosudbu postojećeg stanja istaknuo je kako je otvaranje crkvenog života neposrednijem djelovanju vjernika laika prihvaćeno s radošću i smatra se putom na kojem će vjernici laici i sami pridonositi da Crkva ima snažniji utjecaj na razvoj duhovnih i moralnih vrijednosti. Svijest jednoga krsnog poslanja koje rezultira zajedništvom pomalo, ali sigurno napreduje. Pritom je dodao kako se u nekim sredinama pokazuje nedovoljna svijest o snazi i zahtjevu vlastitoga krsnog poslanja, što se očituje nezainteresiranošću laika, nedovoljnim poznavanjem obveza, prava i mogućnosti djelovanja. U određenom broju župnih zajednica izražava se nedovoljna izgrađenost svijesti o potrebi suodgovornosti, koja bi se trebala očitovati u konkretnim aktivnostima (u brizi za mlade, bolesne, udruge, rubne skupine, obiteljski pastoral, karitativno djelovanje i dr.).
Među brojnim prijedlozima za sinodske zaključke, izneseni su i sljedeći: “Na župnoj razini obaviti izbor župnih vijeća u župama, gdje to nije učinjeno, prema važećim odredbama, iskazivati povjerenje vjernicima laicima i članovima župnih vijeća, objašnjavati, poticati i informirati o ulozi i poslanju vjernika laika u životu župne zajednice; rad i djelovanje župnih vijeća temeljiti na utvrđenom godišnjem programu s jasnim ciljem na određenom području, određenim rokovima i skupinama kao subjektima izvršenja i odgovornosti. A na biskupijskoj razini, u sklopu biskupijskoga pastoralnog sustava pratiti rad i djelovanje župnih vijeća, te skrbiti na planu biskupije o dostatnoj formaciji članova vijeća; postojeće biskupijske odredbe o župnim vijećima bit će potrebno doraditi i prilagoditi: obavijesnim sredstvima i biskupijskim glasilima stvarati povezanost između biskupijskih pastoralnih tijela i župnih vijeća, te vijeća svih župa u biskupiji međusobno”.
Izlaganje “Dekanatski i međudekanatski ustroj” imao je osječki dekan i župnik Ivan Vidaković. “Među prvim dužnostima dekana su: promicati i usklađivati zajedničku pastoralnu djelatnost u dekanatu te skrbiti da se bogoslužni čini slave prema propisima svetog bogoslužja; da se župne knjige ispravno vode i propisno čuvaju; da se pomnjivo upravlja crkvenim dobrima. Zatim, pohađati župe svoga dekanata prema odluci dijecezanskog biskupa; pobrinuti se da prigodom bolesti ili smrti nekoga od župnika u njegovu dekanatu ne propadnu ili se ne odnesu knjige, isprave, posvećene stvari i drugo što pripada Crkvi, odnosno župi. Upravo krajevne (biskupijske) odredbe trebale bi donijeti daljnje određenje dužnosti dekanske službe, postavljajući pravu mjeru između pretjerano učestaloga i, s druge strane, rijetkoga, čisto formalnog pohoda i skrbi”, istaknuo je dekan Vidaković. Sumirajući izvještaje s biskupijskog sinodskog savjetovanja izlagatelj zaključuje: “S obzirom na pravne odredbe, tj. Pravilnik dekanske službe, izbor i služba dekana dobro su postavljeni. No, služba dekana među vjernicima većinom nije dovoljno poznata. Dekanove posjete župama u dekanatu svode se samo na pregled službenih knjiga, dok izostaje susret sa živom vjerničkom zajednicom. U srijemskom dijelu biskupije poteškoće u ostvarivanju međužupne suradnje proizlaze iz činjenice da su katoličke vjerničke zajednice u dijaspori, te im društvena i kulturna javnost nije bila dostatno otvorena”. Među prijedlozima za poboljšanje dekanatske službe na prvom mjestu je preporučeno “doraditi Pravilnik o dekanatima”. Potom “djelotvorno i praktično vrednovati, na svim razinama, stvarnu pastoralnu narav i značaj dekanske službe”. A glede pohoda dekana župama predlaže se da bude jednom godišnje i da uključuje liturgijski susret, razgovor s pastoralnim vijećima te službeni pregled i ovjeru administrativnog poslovanja župe.
U raspravi je bilo prijedloga o dijeljenju prevelikih dekanata, o uvođenju prakse da po načelu supsidijarnosti neka pastoralno-administrativna pitanja može rješavati dekan, umjesto ordinarijata i dr.
Temu “Biskupijski pastoralni sustav” razložio je osječki župnik Mato Gašparović. Imajući pred očima cijelu biskupiju govorio je o dvjema stožernim ustanovama: o Biskupijskome pastoralnom vijeću i o Biskupijskome pastoralnom centru.
Biskupijsko pastoralno vijeće predstavlja novu ustanovu, koja je djelo Drugoga vatikanskog koncila. Teološki se temelji na načelu “zajedništva” i “sudjelovanja” Božjeg naroda na spasenjskom djelu i poslanju Krista i Crkve. Budući da je riječ o “novijoj” ustanovi, narav i mjerodavnosti pastoralnoga vijeća u općem crkvenom zakonodavstvu nisu do kraja određene. Očekuje se da one budu podrobnije određene u krajevnom pravu. Druga ustanova koja treba po Sinodi zaživjeti je Biskupijski pastoralni centar (BPC). On sa svojim odjelima i uredima ostvaruje pastoralne prijedloge i planove na razini cijele biskupijske zajednice koordinira sve akcije koje dotiču sve pokrete, udruge, dobne skupine i zajednice u životu biskupijske zajednice. Njegovo se djelovanje osobito razvijalo, nastavljajući djelovanje različitih tijela izniklih iz inicijativa neposredno nakon Koncila, od početka 80-tih godina 20. stoljeća.
Djelovanje BPC-a bilo je zapaženo i na razini domovinske Crkve. Neke su se inicijative (npr. zaručnički tečajevi) ustalile kao pastoralna praksa u našoj, a i drugim biskupijama. Međutim, primjećuje predavač, “posljednjih godina relativno strukturirana fizionomija Biskupijskoga pastoralnog centra, kao nositelja pastoralnih inicijativa u biskupiji, se gubi”. Izlagatelj, uočivši stanje i potrebe, predlaže osnivanje Biskupijskoga pastoralnog vijeća i oživljavanje Biskupijskoga pastoralnog centra, navodeći za to brojne razloge. Izložio je i vrlo podrobni projekt s nizom odjela, ureda, sekcija, odbora i komisija koji bi pokrili sva područja pastorala u biskupiji Tako oživljena i strukturirana ustanova, ako se prijedlog usvoji, bila bi zasigurno najveća novost u biskupijskom ustroju.
U raspravi nakon predavanja više je sinodskih članova istaknulo da pastoralni plan treba imati cijela biskupija. Osim svih župa (i dekanata), u nj treba biti uključeno i djelovanje redovnika i redovnica. U raspravu se uključio i dijecezanski biskup Marin Srakić koji je, između ostalog, napomenuo da “u biskupiji može biti samo jedan pastoralni sustav. Ni župe, ni redovničke zajednice, a ni različiti katolički pokreti i udruge ne mogu svoju (pastoralnu) djelatnost obavljati bez znanja dijecezanskoga biskupa”.
Na kraju drugog dana uslijedilo je čitanje prijedloga i nadopuna, a zatim očitovanje mišljenja glasovanjem.