Ottmaring, (IKA) – Predstavnici Crkava u sastavu Konferencije europskih Crkava (KEK) i Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) iz 26 zemalja po završetku zajedničkog savjetovanja o ekumenizmu u Europi i Ekumenskoj povelji održanog u Ottmaringu u Njemačkoj od 7. do 10. rujna uputili su zajedničko pismo. U pismu se ističe kako je susret imao za cilj vidjeti na koji je odaziv naišla Ekumenska povelja te pružiti prinos Crkvama koje je žele “usvojiti i vjerno primjenjivati u vlastitim nacionalnim stvarnostima”.
Na savjetovanju se podsjetilo na 22. travnja 2001. “dan blagoslovljen od Boga”, kako se ističe u pismu, kada su u Strasbourgu Crkve u Europi izrazile “svoj poziv na jedinstvo u vjeri i zauzetost oko zajedničkog naviještanja evanđelja Isusa Krista”. To je “obvezalo na zajedničko djelovanje, molitvu i nastavak dijaloga za sudjelovanje u izgradnji pravedne Europe, pomirenju među narodima i kulturama, očuvanju stvorenog, učvršćivanju veza sa židovstvom, razvoju odnosa s islamom i ostalim religijama i svjetonazorima”. Ekumenska povelja je, kako se kaže u pismu, općenito pozitivno prihvaćena u mnogim Crkvama i zemljama, što se moglo vidjeti iz izvješća o različitim pothvatima koji su pokrenuti u raznim europskim zemljama, gdje su se Crkve uz pomoć te Povelje i “vidljivom djelovanju Duha Svetoga” zajednički zauzele oko produbljivanja i sazrijevanja odnosa.

Sudionici savjetovanja u Ottmaringu u završnom pismu svojim Crkvama skreću pozornost na određene probleme o kojima je bilo riječi na tome skupu. Ponajprije se ističe važnost postizanja suglasnosti među Crkvama u vezi nekih temeljnih problema poput siromaštva i socijalne isključenosti u Europi, kao posljedice selilaštva i politike prema izbjeglicama, zatim okoliša i očuvanja stvorenog, za koje ne postoji određeni politički program. Crkve se potiču da koriste Povelju kao osnovu za nastavak i proširenje teološkog dijaloga, osobito o naravi i poslanju Crkve i sakramentu euharistije. Predstavnici KEK-a i CCEE-a potom se pitaju jesu li veze zajedništva među Crkvama u Europi i izvan nje dovoljno snažne i kako mogu utjecati na “naše odgovore u izmučenim područjima Europe, Bliskog istoka i svijeta”. Stoga traže da se u Crkvama prepozna vrijednost svjedočanstva u svim tradicijama onih koji su umrli za Krista, osobito u dvadesetom stoljeću, kako bi bila vidljivija činjenica da je Krist “najveća nada pomirenja i mira”. U Izjavi se također izražava zahvalnost zbog činjenica da je Povelja potaknula Crkve da ojačaju dijalog s predstavnicima židovstva i islama. No, postalo se i svjesnije osobitih povijesnih i kulturalnih poteškoća u kojima neke Crkve nastoje voditi te dijaloge. “Ipak, sada je vrijeme da koristimo Povelju više no ikada kao sredstvo primjereno potrebama naših posebnih okolnosti. Proces prihvaćanja odražava ujedno različitost naših iskustava i života naših Crkava”, ističe se u Izjavi.
U Izjavi se potom poziva da se Ekumenska povelja koristi “s osjetljivošću, vodeći računa o teološkim, povijesnim i kulturalnim osobitostima naših zemalja i Crkava”. Ujedno se izražava želja da Povelja “postane uporište za nastavak dijaloga o tumačenju povijesti, za pomaganje Crkvi da postigne zajedničko gledište i za traženje ozdravljenja sjećanja”. U Izjavi se potiče na korištenje Povelje “kao osnove za raspravu o kritičnim pitanjima i kao miljokaz prema novim dionicama dijaloga”. One koji se osjećaju izuzetima iz procesa Ekumenske povelje potiče se da više koriste taj tekst i da ga razvijaju jer, kako se ističe u tekstu pisma iz Ottmaringa, to je “odlučujući tekst ekumenskog hoda i važni korak na tome putovanju”. Na kraju pisma poziva se Crkve, osobito Crkve istočne tradicije, da iznesu vlastite prijedloge o dopuni te Povelje i konkretne primjere njezine primjene u određenoj sredini, da o tome razgovaraju sa ostalim Crkvama i o tomu izvijeste CCEE i KEK. “Polazeći od Ottmaringa uoči prve obljetnice 11. rujna molimo da ta Povelja pridonese miru i pravdi u svijetu. Vjerujemo da nas Duh Sveti vodi na različite načine duž ekumenskog puta, u našem zajedničkom produbljivanju i u ostvarenju obveza Ekumenske povelje koje nastojimo provoditi”, kaže se u zaključku pisma.

Hrvatsku biskupsku konferenciju na savjetovanju je predstavljao dr. Jure Zečević, tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, koji je na plenarnoj sjednici izvijestio o aktivnostima u Hrvatskoj u vezi s ekumenskom poveljom te vodstvima CCEE-a i KEK-a uz izvješće uručio i hrvatski prijevod “Ekumenske povelje”, objavljen u nizu “Dokumenti” (br. 129) Kršćanske sadašnjosti.
Izvješće iz Hrvatske navodi da je Ekumenski koordinacijski odbor Crkava u Hrvatskoj (EKOCUH) povodom potpisivanja Ekumenske povelje organizirao njeno svečano predstavljanje u kojem su sudjelovale sve kršćanske Crkve koje surađuju u EKOCUH-u (Katolička, Srpska pravoslavna, Evangelička, Reformirana, Baptistička i Evanđeoska), te da je njezino predstavljanje upriličeno i u drugim biskupijama i sredinama. Izvješćuje se da je Hrvatski prijevod – objavljen u Liturgijsko-pastoralnom listu “Živo vrelo”, zatim u službenim glasilima pojedinih biskupija, kao zasebna knjižica te također na web stranicama IKA-e, zatim Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić” Katoličkoga bogoslovnog fakulteta kao – imao prigodu doseći sve zainteresirane u Hrvatskoj, a i šire.
Izvješće također donosi stav o “Ekumenskoj povelji”, koji je Hrvatska biskupska konferencija zauzela na svome plenarnom zasjedanju u Požegi od 16. do 18. listopada 2001., kada su hrvatski biskupi u duhu Povelje “potvrdili važnost postojećih tijela za ekumensku suradnju i dijalog potičući sve vjernike na intenziviranje ekumenskih nastojanja, na molitvu za jedinstvo kršćana i na iznalaženje novih oblika suradnje među Crkvama i vjerskim zajednicama”. Spominje se da je katolički tjednik “Glas Koncila” objavio čak sedam nastavaka teološkog komentara o “Ekumenskoj povelji”, da je održano više javnih tribina na tu temu, da je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu tijekom zimskog semestra 2001. održan seminar na temu “Ekumenska povelja”, da je na istom Fakultetu već napisan jedan diplomski rad o “Ekumenskoj povelji”… Izvjestitelj je napomenuo i to da je na hrvatski bio preveden i objavljen (u “Živom vrelu”) te razmatran – unutarkonfesionalno (npr. u tijelima HBK) i interkonfesionalno (npr. na susretima visokih predstavnika Crkava u Hrvatskoj) – već i nacrt “Ekumenske povelje”. Aktivnosti u Hrvatskoj s obzirom na Ekumensku povelju naišle su na pozitivan odjek kod sudionika skupa u Ottmaringu, a pojedini su u neformalnim kontaktima izrazili i ugodno iznenađenje s obzirom da su polazeći od ratnih zbivanja na ovim prostorima i nedovoljno obaviješteni imali ponešto drukčiju sliku o ekumenskim nastojanjima u Hrvatskoj.