Sarajevo, (IKA/KTA) – U povodu pohoda kardinala Crescenzia Sepea, prefekta Kongregacija za evangelizaciju naroda Sarajevu i Bosni i Hercegovini, u apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu 7. lipnja priređen prijem na kojemu su se okupili brojni vjerski, kulturni, politički i drugi predstavnici. Nazočne je na početku pozdravio apostolski nuncij u BiH nadbiskup Giuseppe Leanza ističući između ostaloga: “Prisutnost kardinala Sepela među nama poklapa se s petom godišnjicom Papina mirotvornog hodočašća u Sarajevu (12-13. travnja 1997) koje se dogodilo u trenutku kada je ova zemlja upravo proživljavala dramatično iskustvo rata. Ono hodočašće i ovaj pohod znak su Papine solidarnosti i ljubavi prema Bosni i Hercegovini i prema svim narodima ove zemlje. Papa svima izražava dobre želje za mirom, napretkom i blagostanjem”. Riječ pozdrava brojnim uzvanicima uputio je i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić: “Diplomatski odnosi između BiH i Svete Stolice na razini rezidencijalnih veleposlanika znak su međunarodnog priznanja i potpore te izraz religijske slobode koja omogućuje katolicima ove zemlje da budu uključeni u puno zajedništvo opće Crkve te da se bore za istinski jednaka prava s drugim sugrađanima koji su muslimani, pravoslavci, Židovi ili pripadnici drugih vjera. Mi katolici gledamo ovaj pohod kao novu gestu Papine ljubavi i brige za njegovu braću i sestre u istoj vjeri. Ovaj će nas pohod ojačati da čuvamo i njegujemo svoj katolički i hrvatski identitet unutar ove vešereligijske i višenacionalne države. Također se nadam da će ovaj pohod skrenuti pažnju na katoličke prognanike i izbjeglice koji još uvijek čekaju na siguran povratak u svoje domove i župe, jer je Sarajevska nadbiskupija godine 1991. imala 528 000 katolika a sada ih ima 215 000. U petnaest župa derventskog dekanata živjelo je 48 841 katolik a sada oko 500…”.

Obraćajući se nazočnima kardinal Sepe je poručio: “Sveti Otac neprestano moli Boga za ovu zemlju te se zajedno s vama nada onom zajedništvu koje će tolika ljudska bića, što još trpe od posljedica nedavnog sukoba, dovesti na konkretne ceste mira… Život u Sarajevu očituje hrabrost zemlje koja počinje ponovno živjeti nakon godina poniženja i smrti. Mi smo prvorazredni svjedoci u svijetu koji i dalje pokazuje strahovita neshvaćanja. Ovdje, kao i drugdje, postoje rane koje treba zaliječiti, neprijateljstva i ogorčenosti koje treba iskorijeniti. Zemlja koja je iz poznatih i nepoznatih razloga postala bojišnica treba ponovno postati vrt. Pa ipak, unatoč svoj tjeskobi i strahu, osjećam prigodom ovog posjeta da udišem ozračje međusobnog uvažavanja i spremnosti na suradnju… Katolička Crkva ne namjerava istiskati bogatu tradiciju kojom se ova zemlja odlikuje niti nametnuti uniformnost. Veoma joj je stalo da se ukorjenjuje u srcima naroda kako bi Evanđelje moglo prožimati kulturu i povijest ove zemlje… Na početku ovog tisućljeća svi smo pozvani naviještati zoru novog dana, zoru trajnog mira. Nama se doduše ponekad čini kao da se ponovno smračilo, osobito kad gledamo podjele koje ostaju među nama ali i izvan nas. Valja priznati da nije baš potpuna noć, ali nije ni dan. Po ulju pomirenja, Gospodin želi da svjetiljku svoje vjere i dobre volje držimo zapljenu te da zauzimamo stav velikodušnog međusobnog prihvaćanja”