Beč, 10. 4. 2002. (IKA) – Prognoze sedamdesetih godina proteklog stoljeća o rastućoj i nepovratnoj sekularizaciji pokazale su se pogrešnima, istaknuo je sinoć u St. Pöltenu bečki teolog prof. Paul Zulehner.
Prilog prof. Zulehnera na znanstvenom skupu koji je Forum XXIII. priredio na temu “Vraća li se religija?” temeljio se na rezultatima “Europske studije vrednota”. Prof. Zulehner ističe kako je “povratak religioznog” očit u svim europskim gradovima, s izuzetkom Pariza. Nasuprot predviđanjima o “kulturi bez religije” i “gradu bez Boga” u modernim se društvima, upravo u gradskoj sredini, probudila nova potreba za vjerom, a respiritualizacija postala svojevrsni “megatrend” devedesetih, koji se nastavio.
Prof. Zulehner smatra da su razlozi više u situaciji čovjeka koji se pokušava suprotstaviti rastućoj banalnosti i nepodnošljivosti svakidašnjeg života, nego u ponudi velikih Crkava. Život je za mnoge postao prebrz, stresan, prezahtjevan i zastrašujući. Nestanak solidarnosti i osamljenje karakteristike su društva koje pokreće traganje za neizmjernom i neograničenom srećom u ograničenom vremenu, a budući da je stvarnost daleko od toga, ljudi imaju frustrirajući osjećaj zakinutosti.
Za to postoje dva odgovora, navodi prof. Zulehner. Prvi, destruktivni, je bijeg u alkohol, droge, Internet, televiziju, kriminal, nasilje, psihosomatske bolesti, sekte i u krajnjem slučaju samoubojstvo, pa se može govoriti o simptomima “predsuicidalne kulture”. Konstruktivni je odgovor ne bijeg, već promjena i respiritualizacija kao pobuna protiv banalnosti i funkcionalnosti, protiv “suptilnog napada čovjeka na čovjeka”. Prof. Zulehner ističe da moderni čovjek kao “psihički beskućnik” želi svoje osamljenje do kojega je dovela individualizacija, nadići povezivanjem. Suočen s brojnim štetnim silama modernog društva, čovjek žudi za izlječenjem i tu prof. Zulehner nalazi fenomen “nove duhovnosti”.
Bečki teolog ocjenjuje da Katolička crkva ne zadovoljava u potpunosti duhovnu čežnju modernog čovjeka. Umjesto “samosekularizacije”, sama Crkva treba “respiritualizaciju”, umjesto da ostavlja dojam moralne ustanove, morala bi ponovno zadobiti svoju mističnu kompetenciju, poručuje prof. Zulehner. Umjesto da “plaši ljude moraliziranjem i tretira ih kao malu djecu”, Crkva bi u svojim bogoslužjima morala “stvoriti prostor za iskustvo Boga tješitelja i izlječitelja”, potaknuti čovjeka da sam bude mistik, osjeti Boga u vlastitu životu. Na kraju prof. Zulehner upozorava kako se uvijek mora očuvati ravnoteža između duhovnosti i solidarnosti, jer mistika i politika nisu suprotnosti, već se one nadopunjuju. (j04241sd)