Zagreb, 30. 3. 2002. (IKA) – Uskrs je najstarija kršćanska svetkovina. Svoje porijeklo vuče iz židovske Pashe (=Prijelaz ili Prolazak Jahvin) iz koje je preuzeo teološku strukturu te donio bitno nove sadržaje vjere. I dok su Židovi Pashom slavili čudesna Božja djela koja je on pokazao posebno izlaskom Izraelaca iz egipatskoga ropstva, kršćanska se vjera usredotočuje na Isusovo Usrksnuće, odnosno Pashu (= Prijelaz) iz smrti u život. Evanđelja donose izvješća i opise toga događaja – nepojmljivog u ljudskoj povijesti. Tijekom četrdeset dana Uskrsli se Isus ukazivao svojim učenicima i drugim svjedocima dajući im dokaze da je živ. Ta je činjenica preplašene apostole i obeshrabrene učenike učinila odvažnima i gorljivim svjedocima. Uskrsnuće je ustvari pečat prijelaza iz Staroga u Novi savez koji se dogodio ne više u krvi janjetovoj, kako je to bilo u židovskom slavljenju Pashe, već u krvi Kristovoj. Uskrs ili kako se u nas još voli reći – Vazam, stoga je temelj kršćanske vjere. Sv. Pavao kaže: «Ako Krist nije uskrsnuo uzalud je vjera vaša!» (1Kor, 15,14).
U novozavjetnim spisima nema nikakve jasne tvrdnje o godišnjem spomen-slavlju pashalnog otajstva, iako neki tekstovi daju pretpostaviti da je već prvobitna kršćanska zajednica slavila židovski blagdan Pashe s kršćanskim značenjem. Sigurna svjedočanstva postoje tek u 2. st. U drugoj polovici toga stoljeća posebnu važnost ima spor oko dana slavljenja Uskrsa. Dok su kršćani Male Azije i Sirije obavljali godišnje slavlje, neovisno o određenom danu u tjednu, uvijek 14. nisana o uštapu prvoga proljetnog mjeseca, drugi su kršćani slavili isti blagdan u nedjelju nakon 14. nisana (sve prema židovskome brojanju vremena). Tek je Nicejski sabor 325. godine riješio taj unutarnji spor odredivši da se godišnja svetkovina Uskrsa slavi u nedjelju poslije prvoga proljetnoga uštapa. Tom odlukom, ovisno o mjesečevim mijenama, prihvaćeno je i to da datum Uskrsa, u odnosu na računanje vremena prema Suncu, oscilira do pet tjedana (od 22. ožujka do 25. travnja) te je velik dio liturgijske godine obilježen pomičnim blagdanima.
Crkva je u početku slavila blagdan Pashe samo jedan dan i to noću između Velike subote i uskrsne nedjelje. Tijekom 4. st. polazeći od povijesnog naglašavanja događaja spasenja razvilo se «presveto trodnevlje Gospodina raspetog, pokopanog i uskrsloga». Liturgijska slavlja ta tri dana, od večeri Velikoga četvrtka do uskrsne nedjelje, predstavljaju od tada pravu godišnju proslavu pashalnog otajstva.
Velika subota, kao dan počinka u grobu i posta žalovanja, od najstarijih vremena nije imala nikakva bogoslužja. Sa spuštanjem mraka počinjala je «majka svih vigilija», kako ju je nazvao sv. Augustin – noćno bdjenje proslave Gospodinova prijelaza iz smrti u život. Sastavljeno je od četiri dijela: službe svjetla, bogoslužja riječi, od krsne službe i euharistijske službe. Posebno je dojmljiva služba svjetla kada se pali tzv. Uskrsna svijeća. Upotrebljavanje takve svijeće potječe još iz 384. godine a zabilježeno je u Piacenzi. Taj znak uskrsnuloga Krista tijekom daljnjih stoljeća poprimio je današnji oblik kada se Uskrsna svijeća pali ispred crkve, upisuje se znak križa, označuje se tekuća godina, naznačuje da je Krist alfa i omega i ubada se pet tamjanovih grumena kao znak pet rana Kristovih. Zatim se svijeća svečano unosi u zatamnjenu crkvu s poklikom: «Svjetlo Kristovo!» Nakon kađenja pjeva se pohvala Uskrsnoj svijeći. To je najljepši koralni hvalospjev u liturgijskoj godini. Svijeća se potom uranja u tzv. krsni zdenac, što simbolizira krštenje kao prijelaz iz grešnog u život milosti. Uskrsna se svijeća stoga uvijek pali pri krštenjima tijekom crkvene godine.
Sutradan, na uskrsnu nedjelju, prvotno nije bilo euharistijskoga slavlja. Taj je običaj nastao tek kada je, negdje koncem 6. st. misa uskrsnuća završavala prije ponoći. Pučka pobožnost u nekim zemljama stvorila je posljednjih stoljeća nadomjestak za izgubljeno vazmeno bdjenje pučkim #!Slavljem uskrsnuća#! u ranim jutarnjim satima uskrsne nedjelje.
Tako se od davnine na uskrsno jutro blagoslivljala i hrana. U nas se na blagoslov najčešće donose jaja, pogače, mladi luk, meso i uopće hrana koja će se toga jutra blagovati za obiteljskim stolom. Taj običaj star je oko jedno tisućljeće. Već je, naime, u 9. st. u Rimu postojao običaj blagoslivljanja jaja koja se zbog svoje simbolike također povezuje s Uskrsom. Ukrašavanje pak uskrsnih jaja još je i mnogo starije od kršćanskih običaja te se povezuje sa sličnom praksom Perzijanaca. I dok je nekada blagoslov hrane predstavljao ponovnu uporabu onih jestvina koje su tijekom korizme bile zabranjene, danas se naglasak više stavlja na povezivanje dva stola – euharistijskoga i obiteljskoga.
Hrvatska riječ Uskrs dolazi od uskrsnuti, odnosno ustati i ima posve određeni karakter – iz smrti ustati na život. Riječ Vazam, koja se podjednako upotrebljava u svim hrvatskim krajevima i u svim njenim varijacijama (Vuzem, Vazam, Uzmeh, Uzmih) posve je crkveni termin i označava opreku od mesopusta, kada se nakon četrdesetdnevnog posta, opet smije uzeti meso = vązemati. (ika j03795 / servis – aš)