Vatikan, 13. 3. 2002. (IKA) – Papa Ivan Pavao II. u današnjoj je katehezi na općoj audijenciji govorio o psalmu 76., molitvi “koja se postojano uzdiže Bogu” i koja je “duboko prožeta pouzdanjem, štoviše, sigurnošću u Božji zahvat”. U recima prvog dijela psalma prikazana je sva drama vjere u vremenu kušnje i Božje šutnje. “Vapaj za pomoć upućuje se nebu koje je prividno nijemo, ruke se podižu na molitvu, srce tone u očaj. U besanoj noći, ispunjenoj suzama i molitvom, ‘u srce’ se vraća pjesma… žalosni pripjev neprestano odjekuje u dubini duše”, istaknuo je Papa. Psalmist se pita zašto ga Gospodin odbacuje, zašto je okrenuo svoje lice od njega i njegova djela, zaboravljajući ljubav, obećanje spasenja i milosrdnu nježnost. Bol dovodi u krizu samu njegovu vjeru. No postoje i razlozi za nadu. O njima govori drugi dio molitve u kojem se pjeva o spasenjskoj prošlosti. “Mučna sadašnjost je rasvijetljena spasenjskim iskustvom iz prošlosti, koje predstavlja sjeme posijano u povijesti: ono nije mrtvo, već samo pohranjeno, kako bi moglo kasnije izniknuti”, istaknuo je Papa. Psalmist pribjegava važnom biblijskom pojmu “spomena”, koje nije samo nejasno utješno sjećanje, već je sigurnost u božansko djelovanje koje neće izostati. Tako sadašnjost, koja kao da je bezizlazna i bez svjetla, biva osvijetljena vjerom u Boga i otvorena nadi. Na kraju psalma je gromoglasna teofanija u kojoj na povijesnu scenu stupa sam Bog koji pokorava vode, simbol kaosa, zla i trpljenja. “Misli nam idu Kristu koji hoda po vodi, rječiti simbol njegove pobjede nad zlom. Podsjećajući, na kraju, da je Bog vodio ‘kao stado’ svoj narod ‘rukama Mojsija i Arona’, ovaj psalam prešutno upućuje na jednu sigurnost: Bog će se vratiti da nas povede prema spasenju. Njegova moćna i nevidljiva ruka bit će s nama po vidljivoj ruci pastira i vođâ koje je on dao. Psalam, koji je započeo bolnim vapajem, pobuđuje na kraju osjećaje vjere i nade u velikog pastira naših duša”, rekao je Papa u svojoj današnjoj katehezi. (j03331sa)