Veoma sam zahvalan kardinalu Bozaniću kao promicatelju svečane mise zahvalnice za proglašenje svetima pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II., povodom proljetnoga zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije. Zajedno s njime bratski pozdravljam predsjednika Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupa Želimira Puljića, ovdje prisutnu subraću biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce, pastoralne djelatnike i sve vas, draga braćo i sestre, koji velikom pobožnošću sudjelujete u ovome svečanom liturgijskom slavlju. U svoj jednostavnosti dopustite mi izraziti svoju dirnutost tom inicijativom, koja izražava – još jedanput – veze dubokoga zajedništva Crkve Božje koja je u Hrvatskoj i Apostolske Stolice.

Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. su dvojica papa koja su obilježila povijest suvremene Crkve. Prvi, Papa Dobri, papa je Drugoga vatikanskog koncila, koji je otvorio nova obzorja za hod Crkve; Papa koji je dirnuo srca raznih naraštaja ljudi, pa i onih koji su tradicionalno daleko od kršćanske vjere. Ivan Pavao II. je Papa koji je došao s Istoka. Njegov dugi pontifikat bio je bogat plodovima, i zbog toga što je bio pokretan velikim pastoralnim i misionarskim smislom, koji ga je vodio prema tome da i tjelesno bude prisutan u svim krajevima kršćanskoga svijeta. On je papa koji je ovdje poznat kao prijatelj Hrvatske. Svojim se osobnim svjedočanstvom na trenutak želim zaustaviti govoreći baš o njemu, jer sam imao radost i čast upoznati ga izbliza i jer je za mene uvijek bio važna i trajna uporišna točka na mome svećeničkom i biskupskom putu.

On me je imenovao biskupom 1998. i od njega sam primio biskupsko ređenje 6. siječnja 1999. Imao sam povlasticu upoznati ga izbliza, najprije u služenju apostolskim nuncijaturama, osobito od 1986., kada sam bio premješten u Prefekturu Papinskoga doma, a zatim u Italiji. Nakon toga, u proljeće 1992., s ganućem sam primio vijest da me želi uputiti u Apostolsku nuncijaturu u Poljskoj, u njegovu ljubljenu domovinu. Tamo sam tijekom sedam godina mogao iz bližega upoznati duboke poveznice koje su povezivale Svetoga Oca, Poljsku i slavenski svijet. Tamo sam bolje razumio neke od vidika njegove velike osobnosti: svećenika, filozofa i pastira.

Godine 1998. želio je da budem njegovim predstavnikom u Pakistanu i Afganistanu. I upravo iz bogatoga iskustva u tim dalekim zemljama, želim spomenuti događaj koji je na neizbrisiv način ostao utisnut u moje zahvalno sjećanje na njega. Bilo je dirljivo vidjeti uronjenost naših malih zajednica, kao i tolikih muslimana dobre volje, u trenutke njegova umiranja 2005. Uvelike je zadivila činjenica da mi je predsjednik te islamske republike general Pervez Musharraf dao do znanja da želi doći u Nuncijaturu, kako bi se upisao u knjigu žalosti. Nije bila riječ o rutini, jer Predsjednik nije sudjelovao u tužnim ili radosnim događajima veleposlanstava. Došao je, dakle, taj državni poglavar i ispisao gustim tekstom cijelu stranicu u knjizi žalosti. Dugo smo se zadržali u razgovoru o teškim pitanjima odnosa između kršćanskih zajednica i islamskoga svijeta. Zatim je – nakon što sam predstavio osoblje Apostolske nuncijature – general Musharraf održao improvizirani govor, u kojemu je rekao nešto što je, prema mome mišljenju, odražavalo posebno obilježje lika Ivana Pavla. Tada je rekao: “Pitat ćete se zašto sam napravio ovaj iskorak iz protokola. Razlog je vrlo jednostavan. Postoji nešto što me se posebno dojmilo, kada sam bio kod njega u Vatikanu. Onkraj onoga što smo si rekli, bio sam zadivljen ‘velikom svjetlošću’ koja je izbijala iz njega. Sjećam ga se kao ‘svjetložarećega’. Zračio je energijom svjetla koja me duboko dirnula.”

To je bilo i moje iskustvo od prvoga osobnog susreta s Ivanom Pavlom II. General Musharraf bio je u pravu! Iz njega je sjajila velika svjetlost: svjetlost njegova nutarnjega svijeta, njegove blizine s Bogom. Uvijek sam se divio njegovoj čvrstoći karaktera, širokoj ljudskoj i kulturalnoj obrazovanosti, dosljednosti odluka, prosvijetljenomu naučavanju, apostolskoj revnosti, ekumenskoj i međureligijskoj zauzetosti. Ipak, ponad svega toga, u meni u spomenu na njega ostaje zauvijek upisano svjetlo koje je isijavalo u susretima s njim. Zato ne prestajem zahvaljivati Bogu za dar koji je darovao Crkvi i svijetu u tako uzornome i svetome liku Biskupa i Pape.

U ovome svom osobnom svjedočanstvu želim dodati još nešto, a tiče se onoga što su mnogi od vas imali mogućnost iskusiti i doživjeti izravno. Naime, Ivan Pavao II. bio je osoba koja je dobro poznavala probleme Hrvatske. On je na primjeran način združio slavensku osjetljivost svoga poljskog podrijetla s odgovornošću vrhovnoga pastira Katoličke Crkve.

Kada sam bio na službi u Rimu (do 1992.) i kada sam bio u Poljskoj (do 1999.) mnogo sam ga puta čuo kako izražava svoju ogorčenost i svoju zabrinutost onime što se događa ovdje, u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, pri kraju dvadesetoga stoljeća, u srcu Europe. Zato nije oklijevao neprestance podizati svoj glas, kako bi skrenuo pozornost svijeta i odgovornih u međunarodnoj zajednici. Zbog toga je osjetio svojom dužnošću posegnuti za najboljim sredstvima papinske diplomacije, kako bi Papin glas imao željeni odjek. I, kao što vam je dobro poznato, bio je gorljiv u osobnome praćenju onoga što su poduzimale katoličke karitativne organizacije, da bi duhovna blizina bila pretočena u inicijative i konkretne geste solidarnosti.

Ovo me slavlje, braćo i sestre, potiče na podsjećanje na neke pojedinosti koje se ne smiju zaboraviti. Naime, u ovim godinama moje službe Crkvi u Hrvata, mogao sam vidjeti kako hrvatski vjernici u vlastitome spomenu vjere čuvaju osobito dragocjenost triju pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i dvaju Bosni i Hercegovini. Osim toga, 1989. godine pohodio je Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu. Uvjeren sam da su upravo ti dani – premda odražavaju i velike teškoće i izazove osjetljivih povijesnih trenutaka – među najradosnijim danima Crkve u Hrvata. Stoga sam uistinu radostan što večeras možemo moliti zajedno upravo u zagrebačkoj prvostolnici koja čuva spomen na dva njegova pohoda.

Nedvojbeno je da je njegov prvi pohod prije dvadeset godina imao posebnu važnost. Molitva Ivana Pavla II. na grobu kardinala Alojzija Stepinca bila je gesta kojom je duboko ganuo hrvatske vjernike te je istodobno otvorio put prema kanonizaciji toga časnoga pastira, za što nastavljamo i danas ustrajno moliti.

Smatram važnim spomenuti i to da odnosi između hrvatskih vjernika i Ivana Pavla II. imaju dublje korijene. Kako bi bilo moguće zaboraviti toplinu riječi kojima se prvi put jedan papa Hrvatima obratio na hrvatskome jeziku? Bilo je to prije trideset i pet godina, 30. travnja 1979., u bazilici Sv. Petra u Rimu. Nakon što je pred sudionicima hrvatskoga nacionalnog hodočašća istaknuo poveznice Svete Stolice i hrvatskoga naroda, posebno je naglasio tri vjernosti: vjernost Isusu Kristu i evanđelju, svjedočenu duhom mučeništva; vjernost prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj katedri; vjernost i pobožnost prema Mariji, Majci Božjoj i Majci Crkve. Toj trostrukoj vjernosti dodao je trostruko ohrabrenje: “Budite vjerni, budite postojani, budite ponosni na svoje kršćansko ime!” i trostruki izrijek blizine: “Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli i prima! Papa vas blagoslivlja!” U njegovim se pohodima Hrvatskoj uvijek ispreplitala ta trostrukost; ne samo kao spomen na prošlost, nego kao zauzetost poslanja Crkve u hrvatskome narodu. Zato je svaki njegov pohod nosio u sebi zahvalni pogled unatrag za ostvareno djelo u snazi milosti Božje, te istodobno pogled prema budućemu, u svjetlu vjere.

Draga braćo i sestre, zahvaljujmo Bogu za darove koje smo primili po novoproglašenomu svetom Papi. Moja je želja, koja postaje molitvom u ovome euharistijskom slavlju, da trostruka vjernost i poveznice s Apostolskom Stolicom nastave uvijek pratiti hod ovih mjesnih Crkava.

Dopustite mi posljednju misao. Ovo je slavlje zahvale organizirano za danas, kada slavimo liturgijski spomendan Majke Božje Fatimske. Prisjećamo se 13. svibnja 1981. kada je Ivan Pavao II. čudesno preživio težak atentat, zahvaljujući nebeskoj zaštiti Djevice Marije. U našemu pogledu vjere na ono što se dogodilo prije dvadeset i tri godine, tamo je bio Netko tko je poremetio nakane i planove ljudi koji su odlučili ukloniti Papu. Mi vjerujemo da je u tome bila Gospodinova ruka, zahvaljujući zagovoru Majke Božje, baš kako se dogodilo često u povijesti Crkve.

Mnogo je znakova u životu i pontifikatu Ivana Pavla II. koji govore “marijanskim jezikom”. U svojoj je pobožnosti prema Majci Božjoj njoj povjerio cijeli svoj život, a ona ga je pratila uvijek, u svim krajevima svijeta. Tako je i ovdje u Hrvatskoj, u njoj posvećenim svetištima i pred njezinim milosnim likovima koje ovdje častite stoljećima, uvijek povjeravao sudbinu Crkve.

U Ivanu Pavlu II. možemo pronaći sjajni primjer marijanske pobožnosti. To mi se čini naročito važnim u ovome mjesecu svibnju, tradicionalno posvećenomu Mariji. Zato se obraćamo njoj, Majci Crkve, posebno danas, povjeravajući joj – djetinjim i obnovljenim žarom – tjeskobe, radosti i nade naših mjesnih Crkava.

Neka Presveta Djevica, Advocatae Croatiae, fedelissima mater, najvjernija odvjetnica Hrvatske, za sve nas ovdje okupljene i za cijelu Crkvu u Hrvata – ovdje dostojno predstavljenu po svojim posvećenim pastirima – izmoli obilje blagoslova i milosti. Amen!