Rijeka, 25. 12. 2001. (IKA) – Riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić predvodio je u riječkoj katedrali misu polnoćku te dva svečana misna slavlja na Božić. U svojoj propovijedi na polnoćki riječki je nadbiskup rekao kako čovjek zbog svoje sličnosti s Bogom, u skladu sa svetopisamskim tekstom: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27), mora u svome životu postupati slično kao Bog. “Bog čija smo slika, ne voli improvizacije, njemu su mile smišljene i planske akcije. Budući da nam je ideal biti kao on, potrebno je da i u našem životu bude više reda, a manje improvizacija, više razumnih, dugoročnih i kratkoročnih, planova i akcija, a manje reagiranja koja nastaju kao nepromišljeni odgovor na neku situaciju. To vrijedi kako za pojedinca, tako i za društvo, jer čovjek je individualno i socijalno biće”, rekao je nadbiskup Devčić. Nadbiskup Devčić nadalje je u svojoj propovijedi također istaknuo kako “društvo koje nema jasnih vizija svoje budućnosti, kojem nedostaju dugoročni i kratkoročni planovi i strategije istinskog cjelovitog napretka, ili koje nema volje i snage da, unatoč poteškoćama, ostvari ono što je zacrtano, dogovoreno i ugovoreno, pravo i pošteno, nije društvo po mjeri Boga kojega u Božiću slavimo”.
“Cijela Biblija je i opomena svima koji žive od danas do sutra, bez životnog projekta i stava, svima onima kojima dana riječ ništa ne znači, koji od ugovora i dogovora odustaju i pri najmanjim poteškoćama… Božić svjedoči da vjernost ne može ostati besplodna, da će ona kad-tad uroditi željenim rezultatom, da ćemo cilj kojemu uporno težimo na kraju dostići”, rekao je nadbiskup Devčić u svojoj propovijedi na misi polnoćki.
Na samu svetkovinu Kristova rođenja, Božić nadbiskup Devčić je prije podne predvodio dva svečana misna slavlja. “Bog ne čini ništa prividno”, rekao je nadbiskup Devčić u prigodnoj propovijedi, “nego ono što kaže, to i čini; što obećava, to i izvršava. Takav je Bog ogledalo u kojem se neprestano trebamo promatrati, da ne bismo postali robovi privida koji nas sa svih strana okružuje i u samu nam se dušu uvlači. Upravo jer je sveo Boga na privid i pripisao mu privid djelovanja i postojanja, čovjeku je sve postalo privid, pa i on sam sebi. Prividni, tj. prolazni, nestalni, a to znači i lažni, postali su naši odnosi i veze, naša prijateljstva, naši brakovi i obitelji, naša obećanja koja dajemo jedni drugima, naše spoznaje i istine, sama naša vjera i nevjera, zapravo sav naš život, koji, ispražnjen od svega što je trajno i postojano, od svega što ne nagriza zub vremena i naših hirova, obolijeva od banalnosti i iluzornosti. Iluzija nam je postala stvarnost, a stvarnost iluzija. To znači da s iščezavanjem Boga iz našeg života, s njegovim svođenjem na beznačajnost, nužno postajemo i sami beznačajni i nestvarni, ili, kako su neki rekli, sa smrću Boga, umire i čovjek”. “Dopustimo, stoga, braćo i sestre, da se Bog ponovno rodi u našem srcu, da se utjelovi u našem životu, kako bi nam život zadobio prvotnu poletnost i osmišljenost, radost i nadu. Nemojmo temeljiti svoj život na ‘pijesku’, jer takvi temelji popuštaju kod najmanjeg potresa. Utemeljimo ga na Bogu, čvrstoj i pouzdanoj Stijeni spasenja. Ali, ne na Bogu dalekom, ne na Bogu ideji, nego na Bogu živom, utjelovljenom u Isusu Kristu u našu povijest i u naše živote. Samo Bog stvarno utjelovljen u našu povijest može biti okosnica našeg života. To je središnja istina Božića”, pozvao je nadbiskup Devčić u svojoj propovijedi na Božić. (i12648sa)