Tkon, 8. 11. 2001. (IKA) – U benediktinskom samostanu Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, župa Tkon, preminuo je 7. studenoga hrvatski istaknuti liturgičar o. Martin Kirigin, svećenik i monah benediktinac. O. Martin pokopan je 8. studenoga u samostanskoj grobnici na Ćokovcu. Pogrebnu misu predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a sprovodne obrede hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk. Suslavitelj je bio, uz subraću redovnike i ostale svećenike, i umirovljeni zadarski nadbiskup Marijan Oblak.
U prigodnoj homiliji nadbiskup Prenđa se na temelju misnih čitanja osvrnuo na važnije događaje u dugom i burnom životu svećenika i koludra o. Martina. Istaknuo je pashalne odrednice njegova života: poteškoće benediktinske zajednice koja se s njim u Hrvatskoj obnavljala, ali i Božju pomoć koja ih je pratila. Podsjetio je kako je o. Martin najdulje djelovao u Zadarskoj nadbiskupiji, te je zahvalio Gospodinu za njegovo profesorsko i župničko služenje u Crkvi zadarskoj.
Na kraju euharistijskog slavlja o pokojniku je progovorio i biskup Štambuk, biskup rodne biskupije o. Martina. Istaknuo je da je ljubav o. Martina prema liturgiji rođena u rodnoj župi Mirca na Braču i da je snažno porasla u Hvaru, osobito zaslugom biskupa Mihovila Pušića, “oca liturgijske obnove u Hrvata”.
O. Martin Kirigin rođen je 14. prosinca 1908. godine u Mircima, kod Supetra na otoku Braču. Godine 1919. odlazi u splitsko sjemenište, gdje maturira 1926. Nakon toga studira na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Svećeničko ređenje primio je u Supetru 29. lipnja 1931. godine, a tri dana poslije, 2. srpnja, slavio je mladu misu u svojoj rodnoj župi.
Don Bepi, kako su ga zvali, započinje svoje svećeničko služenje u Hvaru. Svoje svećeništvo zanosno živi: uz kapelansku službu u katedralnoj župi bio je također i kornim vikarom, te je svakodnevno molio s kanonicima. Bio je kateheta svih škola u Hvaru: Pučke, Građanske, Ženske obrtničke. Brine se i o bolesnicima. Uza sve to vodio je “Djevojačko društvo Srca Isusova”, te male i velike križare. U Hvaru počinje pisati o liturgiji. Svoje članke objavljuje u “Križu na Jadranu”, “Vrhbosni” i “Duhovnom životu”. Ipak, najviše piše za “Život s Crkvom”, liturgijski časopis što ga je sam pokrenuo i kao glavni urednik vodio do 1938. Te godine, dobivši dozvolu i blagoslov svoga biskupa, odlazi u benediktinski samostan Emauzy u Pragu. Novicijat započinje uoči blagdana sv. Martina i dobiva monaško ime Martin. U Pragu polaže prve zavjete 11. studenoga 1939. U proljeće 1942. godine, nakon što su nacisti samostan Emauzy zatvorili i benediktince protjerali, o. Martin odlazi u Rim. Te godine polaže na Montecassinu svečane zavjete, a u Rimu započinje postdiplomski studij na Papinskom institutu starokršćanske arheologije. Piše i s uspjehom brani doktorsku disertaciju pod naslovom: “Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji”. Po završetku II. svjetskog rata o. Martin ponovno dolazi u Prag, ali ne za dugo, jer su komunisti 1947. samostan zatvorili. Te godine dolazi u Maribor i obnavlja tamošnji benediktinski priorat. Godine 1948. dolazi u Opatiju, u napušteni samostan benediktinaca olivetanaca. Prigodom posvete samostanske crkve 1954. godine, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac piše mu iz Krašića: “Neka je hvala Bogu i Majci Božjoj, jer je i to dokaz velikog Božjeg milosrđa prema našem ubogom narodu u ovim danima velike nevolje… Silno me veseli porast Vašega članstva i obnova Benediktinskog Reda u našoj ispaćenoj domovini i vruće želim da bi zasjao starom svojom slavom, kao u danima najljepšim naše povijesti”. Nakon deset godina provedenih u Opatiji, zajedno s o. Benediktom Celeginom i b. Pijom Palijanom obnavlja benediktinski samostan na Ćokovcu, kod Tkona na Pašmanu, koji je tada bio napušten i zapušten. Kao župnik djeluje u Tkonu, Pagu i Biogradu. Ove godine na Petrovo proslavio je 70. obljetnicu svećeništva.
O. Martin djelovao je u raznim državama i u raznim mjesnim Crkvama, ali uvijek u skladu s benediktinskim geslom “da se u svemu slavi Bog”. Na više teoloških učilišta bio je profesor liturgike, a svagdje neumoran liturgijski djelatnik. Dosta je truda uložio i kao potpredsjednik “Interdijecezanskoga liturgijskog odbora”, osobito u vrijeme dok mu je predsjednik bio biskup Franjo Šeper. Kako bi potaknuo i unaprijedio liturgijski život piše brojne članke, objavljujući ih u “Vjesniku đakovačke biskupije, “Službi Božjoj”, “Vrelu života”, “Crkvi u svijetu”, “Mariji” i dr. Također i više knjiga: biblijsko-liturgijska razmatranja za svaki dan u pet svezaka “Dva stola”, razmatranja nad zbornim molitvama “Pomolimo se”, te nad darovnim i popričesnim molitvama “Po Kristu. Amen”. Neka su mu djela izdana ciklostilom, ali u visokoj nakladi. Tako je “Moja misa” izišla 1956-1957. u nakladi od 1.500 primjeraka. Izabrane dijelove razmatranja o misnom slavlju izdao je ove godine samostan Ćokovac u povodu 70. obljetnice njegova svećeništva. Napisao je i komentar saborske konstitucije o liturgiji “Sacrosanctum Concilium”. Bavio se i prevođenjem, osobito monaških i liturgijskih djela.