Split, 27. 10. 2001. (IKA) – U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa, u petak 26. listopada, nastavljen je VII. teološki simpozij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu na temu “Osobna i društvena dimenzija grijeha”.
O grijehu kod sv. Pavla, kao otuđenju od Boga i bližnjih govorio je dr. Mato Zovkić, profesor Novoga zavjeta na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu i generalni vikar vrhbosanske nadbiskupije, dok je dr. fra Špiro Marasović, profesor moralne teologije na KBF-u u Splitu, održao predavanje o grešnim strukturama. Istaknuo je da su i masmediji dio tih struktura, te najneposrednije sredstvo grešnih nakana. Već izraz uređivačka politika ukazuje na to da se nešto želi postići. Stoga, II. vatikanski sabor ističe da svaki čovjek ima pravo na informaciju, kako bi sam mogao djelotvornije pridonijeti općem dobru. I sama društvena nepravda izraz je grešnih struktura. No, uz to postoji i strukturalni konformizam, koji nekritički prihvaća zlo kao dobro.
U raspravi je dr. Drago Šimundža istaknuo da struktura i odgaja čovjeka, te da je grijeh ostaviti čovjeka bez struktura. I dobri su zakoni važni kako za društvo, tako i za pojedinca. Nije svejedno kakvi su propisi, jer mnogi će se rukovoditi upravo po onom što je zakonom dopušteno.
Dr. Nikola Bižaca u svom je predavanju istaknuo da se o istočnom grijehu vode stalne rasprave. Samo na internetu mogu ih se naći tisuće. Za obične ljude to nije bitno pitanje. No, za vjernike to pitanje nije na zadnjem mjestu. O istočnom se grijehu ne može više govoriti samo na tradicionalan način. U posljednje vrijeme i samo crkveno učiteljstvo ukazuje na potrebu jedne interpretacije sržne nakane te vjerske istine. Tu dogmu trebalo bi danas moći interpretirati unutar evolutivne slike svijeta, jer ne zaboravimo da se promjenom evolutivne paradigme mnogošto u tradicionalnom govoru teologije, pa i u navještaju mora promijeniti. Iz navještaja i teologije trebalo bi udaljiti sve ono što je pripadalo prošlim prevladanim prirodoslovnim slikama svijeta. Kad je pak riječ o Istočnom grijehu množe se tumačenja kojih ima velik broj. Nedostatak tih tumačenja je često u tome što, uvažavajući evolutivnu paradigmu, zanemaruju razlikovanje između Adamova grijeha, tj. grijeha prvog čovjeka ili čovječanstva, i grješnog stanja u kojem se ljudi rađaju, u koji rađanjem urastaju. Predavač je pokušao pokazati svoj pristup tumačenju govora o istočnom grijehu, koji se nalazi u pozitivnoj rezonanci s evolutivnom slikom svijeta. Sukladno tradicionalno dogmatskom izričaju distingvirao je između početnog i kasnijih grijeha. Prvi grijeh čovječanstva protumačio je uz pomoć mehanizama evolutivne selekcije koji genetski kodirani negativno utječu na prvog čovjeka, tako da on suočen s Božjim zovom na zajedništvo, nije uspio prevladati evolutivno nasljeđe. Prvi se čovjek odlučio za logiku selekcije, tj. logiku nasilja, sebičnosti, a ne za logiku zajedništva, ostvarenja relacijskog potencijala ljudskog bića i ljudske zajednice na svim razinama, tj. na razini odnosa s Bogom, ljudima i prirodom. Taj prvi grijeh unosi u čovječanstvo virus neautentične slobode koji pruža otpor Božjem projektu za čovječanstvo. Na njegovu tragu umnažaju se osobni grijesi susljednih naraštaja ljudskog roda od kojih svaki pruža svoj doprinos uvećava silu grijeha u svijetu koju teološka antropologija, na tragu Ivanova govora naziva grijehom svijeta. Predavač je potom pokušao pokazati mehanizam utjecaja grješnog stanja koje se oblikovalo tijekom povijesti, počevši od prvog grijeha, na slobodu pojedinca, a što sve veoma često dovodi do osobne ratifikacije grješnih poticaja iz struktura suživota iz kojih se sedimentiraju posljedice osobnih grijeha počinjenih kroz povijest. Na kraju, zaključio je, istočni grijeh nudi samo jedan dio odgovora na misterij zla. Misterij zla s dogmom o istočnom grijehu tek jednim dijelom otkrilo. Zlo ostaje i dalje misteriji i prema jahvističkoj pripovijesti o padu napasnik, zlo, dolazi izvana, od drugdje. Vjerska istina o Istočni grijeh želi u biti reći da je čovjek jednim dijelom, ali samo jednim dijelom, kriv za zla koja se događaju u svijetu.
Dr. fra Šimun Bilokapić, profesor moralne teologije na KBF-u u Splitu, govorio je o moralnim aspektima grijeha. Pošavši od pomaka koji se dogodio u kršćanskoj zajednici s obzirom na iskustvo grijeha, ukazao je kako se iz prijašnje sigurnosti o grešnom karakteru određenih čina i ponašanja, prešlo u stanovitu nesigurnost.
Na pitanje o novim vrednovanjima moralnoga čina, predavač je istaknuo da ne postoje više jasno definirani kriteriji. Poteškoća je suvremenoga moralnog teologa, što se u prošlosti božanski sud zamjenjivao crkvenim sudom, dok se sada odgovornost prebacuje na pojedinca.
Dr. Milan Šimunović, u svom predavanju «Govor o grijehu u navještanju i katehezi», istaknuo je da živimo pod utjecajem velikim učitelja sumnje, te ono što je prije smatrano grijehom, sada se smatra vrlinom. I obično vjernici sve se manje prepoznaju u govoru Crkve. Postoji i prijetnja anestezije savjesti, kako ističe Papa, što potpomaže slabljenju grijeha. Namjesto da se posvuda vidi grijeh, on se sada nigdje ne uočava. Propovijeda se Božja ljubav koja briše osjećaj grijeha. Grijeh i obraćenje pripadaju bitnim iskustvima kršćanskog iskustva i morala. Zadatak je uočiti tu krizu, te ukazati na potrebu novoga načina govora. Taj govor mora voditi računa o izazovima vremena, ne zanemarujući ništa od onoga što uči kršćanski nauk. Oslabljen je sustav vrijednosti i vrednota. Kršćani žive u okruženju u kojemu vlada moralna nesigurnost, oslabljena veza sa Crkvom. Sve je teže govoriti o grijehu, gdje je osobna sloboda jedini kriterij. Naglašeni individualizam, privatnost, zahtijevaju novi pristup govoru o grijehu. Promijenila se slika čovjeka o samom sebi. Olako se odbacuje pozivanje na Božji svijet. Gaji nadu da može izgraditi sebe i novu ljudsku obitelj, bez intervencija sa strane. Svijet čovjekovih dostignuća sve ga manje straši. Čovjek i svijet sve lakše stvaraju prijateljstvo. Promijenio se i pojam o Bogu. Kad je riječ o spolnosti i seksualnosti, religiozni je nauk jasan. No, činjenica je da čovjek odbija odnos s Bogom na temelju straha, s pozivom na neki zakon ili moć. Istraživanja u svijetu o religioznosti kod mladih ljudi, osjećaj Boga se ne doživljava kao nešto pozitivno i lijepo, nego onoga koji sve sankcionira kaznama. Ravnodušnost prema vrednotama, čini još radikalniji korak do eliminacije Oca, on je lik koji ne zanima i ne privlači. Stoga se kaže da je indiferentizam gori za vjeru od ateizma.
Voditelj simpozija, dr. Marijan Vugdelija, najavljujući predavanje s. Valentine Mandarić, istaknuo je veliku milost da i žene daju svoj doprinos u teološkoj misli.
U završnoj raspravi, dr. Nediljko Ante Ančić istaknuo je da govor o grijehu nije potpun ako se ne govori o krivnji, praštanju, pa i pokori. Tko je ovisan o Bogu dublje shvaća svoju grešnost i potrebu obraćenja. Ako nestaje svijest grijeha, znači da slabi vjera. Stoga i raskorak između onoga što o grijehu shvaćaju vjernici, teolozi i Crkva. Dr. Marin Škarica spomenuo je trogodišnji katekumenat i mistagogiju za odrasle u prvoj Crkvi. Kad su primili sakramente imali su trajne pouke, dublje uvođenje u kršćanstvo, bez čega ni danas ne može biti prave ni čvrste vjere.
Simpozij je zaključio dekan KBF-a dr. Slavko Kovačić, istaknuvši da je to bio pravi simpozij jer su na njemu svi sudjelovali, predavači svojim izlaganjima a slušatelji svojim pitanjima. Posebno je zahvalio povjerenstvu na čelu s. dr. Nediljkom Antom Ančićem koje je priredilo taj skup. (i10523mm/sv)