Dragi mladi, ja malo imam tremu vidjeti vas toliko ispred sebe i moći vam ovako govoriti. Hvala na ovom pljesku, hvala na podršci, za mene je ovo dosta velika čast. Hvala biskupima što su mi dali tu čast da mogu biti domaćin Susreta hrvatske katoličke mladeži i da mogu predvoditi ovo misno slavlje i da mogu vama govoriti. Hvala svim onima koji su organizirali ovaj susret, čini mi se da sve stoji na svom mjestu. Hvala našim mladim volonterima, našim obiteljima, osobito Organizacijskom odboru SHKM-a koji je napravio još jednu stvar koja će mi pomoći malo u ovoj mojoj propovijedi. U tom ste im i vi, koji ste se odazvali na njihov poziv da se uključite u anketu, pomogli i ja vam zahvaljujem na tome.
Dakle, naš pododbor za mlade bio je priredio anketu za sudionike SHKM-a, a rezultati te ankete mi pomažu u prepoznavanju toga koga danas imam ispred sebe, tko je danas došao u Dubrovnik, tko ste vi. Zanimljivo je – iako se u medijima govorilo da je Dubrovnik mjesto u koje dolazite zato što je to turističko mjesto – da je samo 6% vas reklo da na susret u Dubrovnik dolazi zbog Dubrovnika, 3% zbog ekipe, a svi ostali zbog toga da se vi, pripadnici jedne župne ili druge zajednice, upoznate i družite s pripadnicima druge župne ili neke druge zajednice, i da svi zajedno slavite Boga, da upoznate Boga ili da upoznate sami sebe. To je razlog zbog kojeg ste vi ovdje i zato ja znam tko to ispred mene stoji. Ispred mene stoji hrvatska katolička mladež koja želi da je se i prepozna kao hrvatsku katoličku mladež i ja vas kao takve prepoznajem, ja vam kao takvima govorim: Dobrodošli!
A što vam mogu poručiti, vama hrvatskoj katoličkoj mladeži, okupljenoj na ovom susretu u Dubrovniku? Što drugo nego ponoviti geslo susreta: Na slobodu pozvani . No, tko je taj koji nas poziva na slobodu? To je napisao Pavao, ali nije Pavao taj koji nas poziva na slobodu . Čuli smo tko nas je – da bi nas uopće i mogao pozvati na slobodu prije nego li nas na slobodu pozvao po Pavlu – učinio slobodnim. Tko je taj? Krist vas za slobodu oslobodi! Krist nas je za slobodu oslobodio, on je onaj koji nas na slobodu poziva , od Krista smo na slobodu pozvani i to je važno uočiti. Kao što je važno uočiti još nešto, da nas je Bog stvorio slobodne i da nas Bog želi slobodne.
Mi znamo s vjeronauka, da smo u jednom trenutku, jer smo upravo po svojoj slobodi slični Bogu , nažalost toj slobodi rekli ne i dogodila se zarobljenost. I što se moglo drugo učiniti nego da onaj koji nas je za slobodu stvorio u jednom povijesnom trenutku, dođe među nas i da nas ponovno za slobodu oslobodi. I to je Krist učinio, to slavimo ovim vazmenim danima i nakon što nas za slobodu oslobodi da nas ponovno na slobodu pozove. Ta sloboda ne smije biti sloboda zla, ne smije biti sloboda grijeha.
To je sloboda Duha Svetoga, to je sloboda koja ima samo neka ograničenja. Jedno od njih je spomenuto u čitanju iz poslanice Galaćanima koje smo čuli: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. No, mi i tom ograničenju kao kršćani i vjernici trebamo dodati ono drugo: Ljubi Boga iznad svega. Evo, to je jedino ograničenje slobode. I onaj tko ljubi Boga iznad svega , a bližnjega svoga kao sebe samoga može činiti što ga je god volja. Može biti doista potpuno slobodan. Evo Krist nas takvim želi! No, gdje ćemo vidjeti uzor takve slobode, tko nam je taj u koga se trebamo zagledati ? Tko li drugi nego onaj koji nas oslobodi i onaj koji nas na slobodu pozva, onaj koji nas okupio ovdje, a to je opet On – naš uskrsli Gospodin Isus Krist! Evo u njega se trebamo zagledati i od njega učiti kako biti slobodni.
I dopustite mi da dadem samo neka usmjerenja koja nam on daje , koja nam je on dao i ovim današnjem čitanjima, koja nam je on na svoj način poručio i preko našeg svetog Ivana Pavla II. , ali koja smo na svoj način čuli u onoj poruci našeg pape Franje. Htio bih spomenuti samo četiri dimenzije, koje nam on u svojem primjeru pokazuje i na koje nas on u svom pozivu na slobodu poziva.
Prva je odnos prema Bogu. Bog ne želi robove. Bog nas je stvorio slobodne. Bog nas je otkupio za slobodu. Međutim, bojim se da mi ponekad ne gledamo Boga onako kakav on doista jest, kao onog koji nas želi slobodne, nego da se prepoznajemo kao njegovi robovi, a to nije dobro.
Veliki broj vas je u anketi rekao da ne smatra da Bog uvjetuje svoju ljubav prema nama po tome jesmo li mi dobri ili zli, jesmo li ovakvi ili onakvi. I to je u redu. No, ono što zabrinjava jest da je velik broj vas mladih smatra da to je li njega ljubi Bog uvjetovano time je li on dobar. A Bog nije takav Bog! Bog nas svejedno ljubi, on nas uvijek ljubi, on nas ljubi onakve kakvi jesmo, on ne pamti naše grijehe, on sve oprašta, sve zaboravlja i on baš nikoga, ama baš nikoga ni na što ne želi prisiliti. Imamo danas u evanđelju jedan prekrasna primjer kako to Bog zaboravlja. Kome se prvom pokazao nakon uskrsnuća, tko ga je prvi vidio? Prva ga je vidjela Marija Magdalena. A što kaže evanđelje kakva je bila Marija Magdalena. Sedam zloduha je iz nje izagnao. Dakle ne može biti gora, nego što je bila. Ali ta Marija Magdalena – jer Bog oslobađa od zla – je imala čast – doduše ona je to zaslužila i svojom ljubavlju prema Gospodinu – da je prva Gospodina susrela, da joj se prvi obratio. Nije Gospodin mislio na njezine grijehe, na sve ono što je ona počinila, nije Gospodinu bilo stalo do toga. Prepoznao je njezinu ljubav i tu ljubav je cijenio i zato joj se pokazao. I zato će se pokazati svakom od nas bez obzira kakvi smo, debeli ili mršavi, stari ili mladi, jesmo li lijepi ili, ma ne, nema ružnih, svi smo mi lijepi. Bog nas sve voli! Bog nas voli bez obzira na sve.
Još je jedna stvar zanimljiva u današnjem evanđelju, a to je odnos Isusa prema onima koji su ga razapeli. Isus, uskrsli Gospodin, nije poput nas. Da je tebe netko uvrijedio , rekao ti nešto, a ti si nadvladao to – on te ubio, razapeo, a ti si uskrsnuo – onda bi sigurno, ja bih tako učinio, otišao tamo, pokazao se tomu i rekao: “Čuj, evo vidiš, nisi uspio, ja sam pobijedio.”Ali Isus to ne čini. Zašto? Zato što nas želi slobodne. On ne želi nikoga prisiliti na vjeru. On se nudi, nudi se i svojim učenicima, ali nikoga ne prisiljava. Evo ja se nadam da ćete vi danas, od Krista na slobodu pozvani, Krista koji nikada nikoga ni na što nije prisilio, prepoznati u Bogu onoga koji vas na ništa ne prisiljava, ali vam se nudi. Nudi vam svoju ljubav, nudi vam svoje zajedništvo. Želi vam se kao uskrsli Gospodin očitovati, promijeniti vaše živote i osposobiti vas da možete ići hrabro poput učenika koji svjedoče njegovo uskrsnuće u svim dimenzijama života.

Ali sad dolazimo do jedne druge dimenzije koja je jako važna, a to je dimenzija Kristove slobode i njegova poziva u odnosu prema drugima. Odnos prema Bogu je temelj i ako toga nema sve drugo je za nas vjernike poremećeno. Ali ako na pravi način izgradimo svoj odnos s Bogom, onda taj odnos koji imamo s Bogom ne može zanemariti bližnje. U tom odnosu prema bližnjima javlja i treća dimenzija, a ta je dimenzija odnos prema sebi samome. Krist nas uči dakle biti slobodni da bismo mogli biti u odnosu prema drugima, ali i biti slobodni da bismo na pravi način mogli biti u odnosu prema sebi.
Što smo čuli u onom čitanju iz poslanice Galaćanima? Što je onaj poziv na slobodu? Koja je to jedina zapovijed? Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Dakle ljubi bližnjega, to je ta druga dimenzija, ali kao sebe samoga.
Draga mladeži, dragi mladi sudionici SHKM-a morate ljubiti sebe same, morate cijeniti sebe same. Morate cijeniti svoje dostojanstvo! Ti takav kakav jesi zaslužuješ najvišu pažnju koju ti Bog može dati i dao ti ju je u Isusu Kristu. Ali ti zaslužuješ i pažnju sebe samoga prema sebi, nemoj se zanemarivati, nemoj se podcjenjivati. Trudi se iz dana u dan razvijati, biti bolji, e tek kad to uspiješ, kad prepoznaš sebe u svom dostojanstvu, takav kakav jesi, kad se počneš cijeniti – a imaš što cijeniti – onda ćeš moći – ne zaustavljajući se na sebi – krenuti prema onoj drugoj dimenziji, a to je prema bližnjemu i poslužiti bližnjega. I u slobodi ljubiti bližnjega. Evo Krist nas i na to poziva. On nam i to nudi. Prije nego dođemo do tog što to konkretno znači, htio bih se opet vratiti na našu anketu.
Kad je u pitanju cijenjenje samih sebe, mislim da smo mi katolici, a da to vi mladi katolici i slijedite, malo prepotentni. Recimo to tako, nemojte se uvrijediti. Na koji način? Pa evo, ono početno spominjanje zbog čega smo mi ovdje pokazuje da mi sebe cijenimo. Međutim zanimljiv mi je bio jedan drugi aspekt odgovora ove ankete koju smo imali, a to je bilo pitanje: “A zašto će drugi mladi sudjelovati na SHKM?”Dakle, ne ja. Za sebe većina odgovara da želi sudjelovati zbog pozitivnih razloga: ja želim upoznati Boga, ja želim upoznati sebe. Kad su drugi u pitanju, onda su vam odgovori drugačiji. Uglavnom je velika većina rekla da će drugi doći zbog zabave, zbog izleta. Evo to je ono što ne smijemo sebi dozvoliti. Moramo vjerovati jedni drugima. Ako tako mislimo, mi hrvatski katolici, okupljeni ovdje na susretu, jedni o drugima, a što tek onda oni drugi koji nisu dio naše zajednice mogu očekivati. Kakve misli imamo o njima?
U evanđelju se to isto dogodilo. Vjeruju učenici Gospodinu kad su ga susreli, ali problem je , ne vjeruju jedni drugima. Marija Magdalena govori, njoj ne vjeruju. Govore ona dvojica koja su ga susrela na putu u Emaus, ni njima ne vjeruju. Govori ovaj apostol njima, a sutra ćemo čuti govore svi Tomi, Toma ne vjeruje. Moramo vjerovati jedni drugima, mi moramo imati povjerenja jedni u druge. Vi mladi, mladi katolici, se morate međusobno povezivati, podržavati. Nemojte imati loše mišljenje o drugom. Pokušajte najprije jedni o drugima graditi dobro mišljenje, cijeniti jedni druge kao što sebe cijenite, a onda to proširiti i na predstavnike drugih vjerskih zajednica, na one koji uopće ne vjeruju, one koji čak ne misle dobro o nama , ima i takvih, nije važno. Pokušajmo pozitivno misliti.
Ali to nije dovoljno. Mi se moramo i angažirati. Ne možemo ostaviti da stvari u ovom svijetu idu mimo nas, moramo biti aktivni. To također zahtjeva ovo: biti slobodni za poslužiti bližnjima. A što to znači? Drago mi je da ste u velikoj većini, opet se vraćam na anketu, sudionici različitih župnih zajednica, različitih crkvenih pokreta, neki su i svega toga. Ima jedan broj, 13% čini mi se, koji rekoše da nisu nigdje. Ne može se biti nigdje. Morate se uključiti u svoje župne zajednice, morate se uključiti u molitvene zajednice. Morate se uključiti u život Crkve, surađivati sa svojim svećenicima, sa svojim katehetama, surađivati s nama biskupima. S druge strane mi biskupi , vi svećenici, vi redovnice, redovnici, trebamo našim mladima, našim laicima, dati prostor u Crkvi.
Ono što sam najviše osjetio kao prednost ovog SHKM-a u Dubrovačkoj biskupiji je suradnja i otvorenost nas svećenika našim mladima i naših mladih nama svećenicima, i nas obiteljima i naših obitelji nama. Tada sve funkcionira. Tada možemo napraviti nešto što se u početku činilo nemoguće.
Evo pozivam vas da na Crkvu ne gledate kao na nešto tuđe nego da je prepoznate kao svoju zajednicu i da je izgrađujete.
No ima još nešto, što je jako važno za naš život, a to je uključenost u život društvene zajednice. Papa sveti, ako mogu to već reći, Ivan Pavao II. je na početku svog pontifikata rekao onu prekrasnu misao: Ne bojte se Krista, rastvorite što više vrata Kristu, otvorite mu granice država, političkih sustava , kulture , školstva, svega… Jer Krist doista ništa ne oduzima, a sve daje.
U prvom čitanju možemo otkriti kome to on govori. To su oni koji pokušavaju spriječiti Petra i apostole da govore o Kristu. A oni im kažu: “Koga ćemo više slušati, vas ili Boga?”Dakle, to su oni koji se zatvaraju Kristu, oni koji Krista vide kao neprijatelja. Ali ne govori papa samo njima, papa i nama poručuje:”Ne bojte se Krista!”
S ovim nam još nešto poručuje, da mi Krista ponesemo iza tih granica država, da mi Krista unesemo u političke sustave , da mi Krista donesemo u kulturu, znanost, u sve dimenzije društva. Tko će ga donijeti, ako nećemo mi? Evo, zato, draga mladosti, želim vam poručiti da budete zainteresirani , da ove društvene procese ne puštate da prođu mimo vas, nego da se uključite, da budete aktivni, da preuzmete svoju odgovornost za ovo društvo, da nešto napravite. Nemojte čekati da vam drugi osiguraju bolji život, neko uzmite stvar u svoje ruke i vi osigurajte bolji život drugima.
I nemojte vjerovati onima koji vam kažu da se ovdje ne može, da u ovoj zemlji nema perspektive. Napravite perspektivu! Vi ste na to pozvani. Uključite se , najprije u neke pretpolitičke aktivnosti, u različite udruge u kojima ćete kršćansku Radosnu vijest unositi u ovo društvo i činiti ovo društvo bogatijim, plemenitijim, bez nasilja, bez želje da se učini bilo što protiv bilo koga, nego s ljubavlju za ovo društvo. S ljubavlju za svakog čovjeka u ovom društvu! Bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu , političku i bilo kakvu drugu pripadnost. To je vaša zadaća! Pozvani ste biti odgovorni članovi ovog društva. Pozvani ste ne prepuštati svoj život nekom drugom tko vam ne želi dobro . Nego preuzeti u svoje ruke odgovornost za sebe i za druge kraj sebe. U ljubavi! Onako kako nas je Krist to činio, kako nas je on učio. A on nije nikad nikoga ni na što prisiljavao nego je svima nudio i prilazio u ljubavi.
Ima još jedna dimenzija koju smatram potrebnom spomenuti u ovom prekrasnom gradu, ovoj prekrasnoj Dubrovačkoj biskupiji koja je, uz onu kulturnu baštinu, bogata i prirodnom baštinom. Imamo najljepšu zemlju na svijetu, imamo se pravo njome ponositi. Mi, dragi mladi, imamo odgovornost za svoju zemlju. Mi imamo odgovornost za svoju prirodu. Mi imamo odgovornost za naša prirodna bogatstva. Sve nam je dano da tim upravljamo. Ne da to iskorištavamo, nego da upravljamo. Da upravljamo na način, da ono što smo primili od svojih predaka predamo budućoj generaciji. Ne istrošeno i potrošeno nego obogaćeno.
Evo pozivam vas da prije svega cijenite prirodna bogatstva naše zemlje, da imate ekološku svijest. Da se brinete za sva stvorenja na zemlji. Kome nas šalje Gospodin u evanđelju? Ne kaže samo: Idite svim ljudima, nego: Idite svemu stvorenju. Isus Krist, uskrsli Gospodin, sav svemir, svu stvarnost je preobrazio u svom uskrsnuću. Mi kršćani, mi katolici, vi mladi katolici, pozvani ste o tom govoriti ne samo svim ljudima, svim ljudima nego i svem stvorenju.
S druge strane, nastojte sačuvati i prirodna bogatstva koja smo dobili , kao i ona kulturna bogatstva koja smo dobili, našu baštinu. Baštinu o kojoj tako lijepo progovara ovaj grad. Kako to napraviti? Evo ja ću samo spomenuti ona dva izričaja, koja je i blaženi, sveti Ivan Pavao II. spomenuo ovdje u Dubrovniku. Prvi je onaj izričaj na Lovrijencu , koji je ovdje već spomenut u poruci pape Franje da se sloboda ne prodaje za sva blaga svijeta, a drugi je onaj na vratima Kneževa dvora, da se ne brinemo za privatne nego za opće stvari. Na taj način mi možemo pokazati pravu brigu i za ovu zemlju koja nam je darovana i za ona kulturna i druga blaga koja smo naslijedili od naših predaka i prenijeti ih onda na slijedeću generaciju.
Ima još nešto što je potrebno spomenuti, a to je odnos prema onom što ovo vrijeme – a često u tom vremenu i svakog od nas – čini robom, a to je novac. To je materijalno bogatstvo. Nemojmo se dati prodati. Nemojmo dati prodati naše prirodne ljepote. Nemojmo dati prodati naša kulturna blaga. Nemojmo dati prodati sebe. Mi nismo roba koja se prodaje!
Važna je to poruka koju osobito priča ovaj grad koji je prije 600 godina, kad je na svjetskoj sceni cvalo ropstvo, zabranio ropstvo. A zabranio ga je jer je u svakom čovjeku prepoznavao stvorenje stvoreno na sliku Božju. Jer je znao da je prodaja čovjeka zlo. S tom sviješću u sebi – da je prodaja čovjeka zlo – nemojmo dozvoliti da nas netko proda i nemojmo prodavati jedni druge. Nemojmo dozvoliti da netko proda naša prirodna bogatstva. Da netko proda našu kulturu. I nemojmo prodavati za male novce svoju kulturu i prirodna bogatstva.
Na kraju ću vam reći još samo jednu rečenicu. A to je rečenica koju je rekao blaženi, sveti Ivan Pavao II. ovdje u Gružu i uputio je upravo mladima: “Blagoslivljam vas mlade i kažem vam: Hrabro!”