Vatikan, 5. 10. 2001. (IKA) – Biskupska služba mora biti usredotočena na stvaranje zajedništva i solidarnosti u neuravnotežnom svijetu. Biskup mora sijati nadu u razočaranom svijetu, mora nositi evanđelje nade siromasima, bolesnima, izbjeglicama, prognanicima, zatvorenicima i potlačenima. Mora biti prorok pravde, apostol ljubavi, koji će odvažno upozoravati na društvene grijehe povezane s konzumizmom, hedonizmom, tržišnim gospodarstvom, koje stvara neprihvatljive razlike između luksuza i bijede, naglasci su to iz izlaganja sinodskih otaca u četvrtak 4. kolovoza. Zato je potrebno, istaknuto je nadalje, ozbiljnije shvatiti smjernice, koje je dao papa Ivan Pavao II. u svojim dokumentima “Sollicitudo rei socialis” i “Centesimus annus”. Biskup i Crkva općenito ne mogu biti ravnodušni pred velikim pitanjima društvene pravde, solidarnosti i društveno-gospodarske ravnoteže kao što ne mogu ravnodušno promatrati probleme mira, slobode i dijaloga. Ljudi našeg doba, vjernici i nevjernici, vladari i podložnici moraju osjetiti da je crkva razborita, oprezna i strpljiva. Crkva ne može međutim šutjeti kada je riječ o pravu na život, zdravlju i preživljavanju. Crkva otvoreno pruža pomoć doseljenicima, često uz velike žrtve, nerazumijevanja i pogrde. U toj joj djelatnosti nitko ne može sprječavati i davati lekcije. Neki su biskupi predložili da se sa sinode uputi poziv svim biskupima i pokrajinskim Crkvama da se s još većom brigom posvete prihvatu izbjeglica i doseljenika, jer je to danas jedno od najpotrebnijih djela milosrđa. Biskupi su često prezauzeti raznim obvezama te nemaju vremena pružiti nadu onima, koji im se približavaju zbog osobnih duhovnih razloga. Zbog sakramentalne naravi svog poslanja biskup se nalazi u središtu sukoba dobra i zla. U toj borbi biskupov život mora biti jasan i transparentan. Njegova služba mora ujediniti i liječiti podijeljene duhove i srca. Svojom pastoralnom službom biskup mora držati ujedinjenu pokrajinsku Crkvu sa općom Crkvom i Petrovim nasljednikom.
Spomenut je i problem odnosa biskupa s redovničkim zajednicama. Taj odnos mora biti očinski. Nazočnost Bogu posvećenih osoba u Crkvi nije povezana samo s pravnim i pastoralnim problemima. To je pitanje u prvom redu teološkog značenja, jer je biskupska služba najvažnija sakramentalna služba slična Kristovoj, koji je bio čist, siromašan i poslušan te posvema predan Ocu i braći. Istaknuto je kako redovničke zajednice imaju pravo na autonomiju života i uprave, jer raspolažu disciplinskim propisima, koje je Crkva odobrila. Oni na taj način mogu očuvati svoju baštinu. Ne mogu se međutim pozivati na autonomiju kako bi opravdali neprihvaćanje organskog zajedništva, koje predlaže zdrav život crkvene zajednice. Posebno je s tim u svezi bilo zanimljivo izlaganje vrhovnog poglavara Manje braće, oca Binija, koji se osvrnuo na odnos crkvenih ustanova i karizme. Naveo je primjer svetoga Franje, koji se nije uklapao u propise tadašnjeg doba. Biskup je prihvatio njegov radikalni izbor te ga nije sprječavao, već ga je nastojao usmjeriti prema pastoralnim potrebama onog doba. Biskup je razgovarao s Franjom i u trenucima kada su mu njegovi stavovi izgledali neshvatljivi i besmisleni. U tom odnosu raspoznavanja razvija se i širi, prema mišljenju oca Binija, snaga karizme, koja obnavlja Crkvu i unosi nadu u svijet. Kada se crkvene ustanove susreću s karizmom, onda dolazi do Božjih čuda.
Biskup mora naviještati evanđelje nade suvremenim sredstvima društvenog priopćivanja. Stoga mora poznavati nova tehnološka sredstva i način kako se njima koristiti. U trećem tisućljeću ne može se prihvatiti opravdanje da ne poznaje ta sredstva ili da se ne osjeća dobro u vrtlogu tih tehnologija, koje utječu na naš život. Crkva je uvijek bila pozvana prihvatiti najdjelotvornija sredstva za naviještanje Radosne vijesti. Biskupi trećeg tisućljeća moraju prihvatiti tu dužnost i izazov. Bilo je govora i o promicanju ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. To su posebno istaknuli biskupi iz Skandinavije, Albanije, Antila i sjevernoafričkih zemlja. Biskup iz Albanije se osvrnuo i na društvene, gospodarske i političke probleme s kojima se suočava u posljednje vrijeme njihova zemlja. Libanonski patrijarh Sfeir je primijetio da je u posljednjih 10 godina Libanon moralo napustiti milijun i pol kršćana. Među njima je naročito veliki broj mladih. Prema njegovu će mišljenju Bliski istok, iz kojega potječu Isusovi roditelji, doskora ostati bez kršćanske nazočnosti.
Zanimljiva su bila zapažanja i latinskog jeruzalemskog patrijarha Michela Sabbaha, koji je rekao kako tamo gdje prevladava mržnja i smrt biskup mora nastojati da ljudi upoznaju Božju ljubav. Tlačiteljima i potlačenima mora uputiti proročku riječ. Biskup mora podržati protuterorističke akcije, otkrivajući korijene zla, kao što je politička nepravda protiv palestinskog naroda ili embargo protiv Iraka s milijunima nevinih žrtava. (i10109rv/sa)