PAPA SLAVIO MISU SA SIRIJSKIM KATOLICIMA
Damask (IKA )
Oko 50.000 katolika armenskoga, kaledonskog, sirijskog, maronitskog, bizantskog i latinskog obreda slavilo je s Papom koji je ponovio svoj apel za mir među kršćanima, muslimanima i Židovima na Bliskom istoku.
Damask, 6. 5. 2001. (IKA) – Svo bogatstvo raznolikosti Katoličke crkve u Siriji došlo je do izažaja u jutrošnjoj svečanoj misi koju je na stadionu u Damasku predvodio papa Ivan Pavao II. Oko 50.000 katolika armenskoga, kaledonskog, sirijskog, maronitskog, bizantskog i latinskog obreda slavilo je sa Svetim Ocem. Na slavlju su nazočni bili i s Papom izmijenili pozdrave mira i sirijskopravoslavni i grčkopravoslavni patrijarh Antiohije. Svaka je zajednica sudjelovala elementima svoje liturgije pa su se orijentalni zvuci i ritam miješali s latinskim pjesmama i Händelovom glazbom.
U središtu je Papine propovijedi bilo obraćenje sv. Pavla prije gotovo dvije tisuće godina na pragovima Damaska, ujedno i glavni povod ovoga Papina hodočašća. Kao i Pavao, Crkva mora i danas naviještati svoju poruku misonarskim zanosom i govorom i kulturom svakog naroda, ističe Papa. Kršćani, koji su u Sirjii i danas kao i prije manjina vrijedna poštivanja, moraju pridonijeti gradnji bratskoga, pravednog i solidarnog društva.
Neka što prije dođe dan u kojemu će svaki narod osjećati priznat u svojim legitimnim pravima i živjeti u miru i međusobnom prihvaćanju, rekao je Papa. Misleći zasigurno na prava Palestinaca i Izraelaca, no njegove su se riječi mogle odnostiti i na susjedni Libanon u kojem je Sirija nazočna s 30.000 vojnika. Tu nazočnost sirijskih snaga sigurnosti opetovano kritizira maronitski katolički patrijarh Antiohije kardinal Nasrallah Sfeir, što je i glavni razlog njegova nedolaska u Damask.
U Damasku je vidljivo da su sirijski kršćani svjesni tko je, za razliku od stanja u ostalim zenljama bliskoistočnog područja, zaslužan za poštivanje njihvih vjerskih sloboda. Na stadionu Abbassyin isticali su se veliki plakati mladog predsjednika Assada i njegova pokojnog oca, a bilo je to vidljivo i u govoru melkitskog patrijarha Gregorija III. (i05098sd)