Đakovo, 17. 3. 2001. (IKA) – Trećega i posljednjeg dana drugoga zasjedanja Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske bilo je riječi o tri velike umjetnosti: molitvi, glazbi i graditeljstvu.

Obiteljska molitva i časoslov
Prvo izlaganje imala je voditeljica pripremnog odbora s. Estera Radošević, na temu “Obiteljska molitva i časoslov”. Obrazlažući temeljna teološka polazišta o molitvi, podsjetila je da je molitva jedno od osnovnih sredstava i odgovora pozivu na svetost koji Krist upravlja svima koji vjeruju. Obiteljska molitva stoga krijepi bračne drugove u izgradnji njihova zajedništva i u njihovu roditeljskom poslanju. Upravo kao molitelji roditelji su ponajprije svjedoci vjere svojoj djeci. Obiteljska molitva ima svoj korijen i uzor u molitvi Crkve. Liturgijska molitva u kojoj obitelj sudjeluje u crkvi, nastavlja se na različite načine u obitelji, “kućnoj crkvi”. To su, primjerice, jutarnja i večernja molitva, zahvalna molitva kod stola, čitanje i razmatranje Božje riječi, kućne pobožnosti i slično.
U izlaganju je posebno istaknuta i jedna novost: vrijednost i potreba moljenja časoslova u obitelji. Premda se časoslov dugo smatrao molitvom klerika i samostanaca, to je istinska molitva cijele Crkve i vrlo pristaje da se barem neki od časova mole u obitelji.
Treći oblik obiteljske molitve, naglasila je izlagateljica, jest zajedničko čitanje Svetog pisma; barem prigodimice. Osim zajedničke molitve, i u obitelji ima svoje mjesto i važnost privatna osobna, molitva. Zapravo, kako je kasnije rečeno u raspravi, nema obiteljske ni zajedničke molitve bez razvijene osobne molitve.
U drugom dijelu izlaganja izneseni su pregled i prosudba postojećeg stanja. Na temelju mnogih izvještaja i radnih listova, očito je da je obiteljska molitva u velikoj krizi. Ne pogoduje joj današnji način života (ubrzani tempo, prezaposlenost, umor, razdvojenost članova obitelji, nekontrolirano, odnosno neodmjereno praćenje medija, napose televizije. U jednom dijelu obitelji molitva je redovitije pristuna samo kod zajedničkoga nedjeljnog objeda, zatim o većim blagdanima i obiteljskim svečanostima. Tada se redovito mole osnovne kršćanske molitve, a rijetko posebno pripravljene ili odabrane molitve. Molitva je u obiteljima više prisutna kao osobna i pojedinačna molitva ili molitva majke ili bake s malom djecom.
Molitva časoslova rijetka je u župnim zajednicama, no u posljednje vrijeme sve je više župa u kojima svećenici s vjernicima uvode moljenje Jutarnje ili Večernje povezano s misom.
Mađu prijedlozima zaključaka za sinodsko zasjedanje istaknuta je potreba animiranja vjernika za čitanje i meditaciju Svetog pisma te upoznavanje i moljenje časoslova. Predlaže se i uvođenje formacijskih i molitvenih susreta za bračne parove i roditelje te pokretanje malih krugova molitelja. Raspravo o toj temi bila je neobično živa i najduža u tijeku zasjedanja. Više diskutanata je iznijelo svoj rad, uspjehe, poteškoće i ciljeve na tome pastoralnom području.

Liturgijska glazba
Izlaganje o temi “Liturgijska glazba” održao je vlč. Vinko Brezovar. Za uvod je, naveo normu crkvenog dokumenta o “svetoj glazbi”: “Neka se biskupi i ostali pastiri duša revno brinu da sva zajednica vjernika u svakom svetom činu, koji se vrši pjevanjem, može vršiti svoju svojstvenu djelatnu ulogu”. “To znači”, dodao je izlagač, “da okupljena zajednica u bogoslužnom činu nije nijemi promatrač ili stranac, već aktivni sudinik”. Iznio je zatim pregled postojećeg stanja liturgijskog pjevanja na području biskupije. Vrlo je raznoliko – “U mnogim župama postoje i aktivno sudjeluju u liturgiji pjevački zborovi. U nekim župama, a posebno filijalama, djeluju pjevačke skupine. Sačinjavaju ih većinom žene. Redovito pjevaju na nadjeljnim pa i svakodnevnim misama. Nažalost, ima i onih zajednica (premda manji broj) u kojima je zbog subjektivnih i objektivnih razloga liturgijsko pjevanje gotovo zamrlo. Župnici u nekim sredinama ne pokazuju dovoljno brige za liturgijsko pjevanje. Negdje, pak, voditelji i animatori pjevanja odbijaju bilo kakvu intervenciju ili savjet župnika.U našim župama i drugim zajednicama liturgijsko pjevanje još uvijek se predvodi s kora, koji je prilično udaljen i odvojen od zajednice. Gotovo je zanemariv broj izvješća koja govore o prikladnim mjestu za pjevače, primjerice u blizini oltara i zajednice. U velikom broju izvješća vidljivo je da su orgulje u crkvama uglavnom izvan uporabe, zbog skupih popravaka i održavanja. Zato se sve više rabe elektronske orgulje”.
Predavač preporučuje: oživljavanje rada biskupijskog Povjerenstva za crkvenu glazbu, organiziranje permanentnog obrazovanja za voditelje i animatore liturgijskog pjevanja, prikupljanje i zapisivanje starih crkvenih napjeva, organiziranje godišnje smotre crkvenih zborova i pjevačkih skupina, inventuru orgulja, upoznavanje crkvene glazbe na župnom vjeronauku, skrb za duhovnu izgradnju pjevača i drugo.
I o ovoj temi je u raspravi sudjelovalo dvadesetak sinodskih članova. Bilo je riječi o pravilima za održavanje koncerata u crkvi, odabiru i pjevanju “novih” i “starih” pjesama kod liturgijskih slavlja, sudjelovanju (a ne “nastupanju”) pjevačkih zborova u bogoslužju, pučkom pjevanju, tečajevima za organiste i voditelje crkvenog pjevanja.

Gradnja i uređenje liturgijskog prostora
Posljednje predavanje ovog zasjedanja održao je župnik i dekan Marko Peulić o temi “Gradnja i uređenje liturgijskog prostora”. Dajući teološka polazišta za temu, upozorio je na dva značenja i dva sadržaja riječi crkva. Crkva, pisana velikim slovom, označuje zajednicu vjernika, a malim – zgradu u kojoj se ta zajednica okuplja. Crkva je istodobno “kuća Božja” i “kuća naroda Božjega”. Upravo zbog te izuzetnosti građenje i sadržaj crkve iziskuje da se pri tom nadiđe obično i svakidašnje, jer crkva treba očitovati težnju za nadnaravnim i transcendentnim. Stoga je gradnja crkve vjerojatno najteži arhitektonski i umjetnički zadatak. Treba ga povjeriti znalcima koji poznaju posao koji uzimaju u ruke i to ne samo s arhitektonskog i umjetničkog, nego i s teološkog, liturgijskog i duhovnog motrišta.
Dajući pregled postojećeg stanja predavač je uočio da izvještaji sa župa najčešće sadrže samo opise i analizu stanja o konkretnoj župnoj crkvi ili drugom objektu. Rijetko se spominje oprema crkve, sakralni predmeti, namještaj crkava. Redovito se predlaže dvoje: prvo, veća suradnja župnoga pastoralnog vijeća i župnoga ekonomskog vijeća i, drugo, što ponavljaju gotovo svi izvještaji, potreba stručnog “tijela” na biskupijskoj razini, koje bi svima pomagalo ne samo savjetima, nego i konkretnom stručnom suradnjom. Izvješća potvrđuju da gradnje, obnove i nabavke crkvenog inventara gotovo u pravilu vodi župnik. U izlaganju je iznesen i dio statistike o postradalim crkvama na području biskupije, u tijeku Domovinskog rata. Potpunio je razoreno 25 crkava; 46 je teže oštećeno, a 67 lakše.
U prijedlogu zaključaka ističe se da u gradnjama crkava ne smije biti površnosti i brzine, da svaka nova crkva mora iznutra i izvana nositi čitljivi biljeg kršćansko-katoličke sakralnosti, da je pri njezinoj gradnji i opremi nužna suradnja mnogovrsnih stručnjaka, da se za svaki projekt mora raspisati natječaj, da treba načinit popis i opis svih crkvenih objekata i inventara, da cijeloj zajednici treba posvijestiti odgovornost za crkvene objekte i o toj temi na prikladan način govoriti bar jednom godišnje, da suvišne i kičaste predmete – uz prethodno savjetovanje sa stručnjacima – treba postepeno uklanjati iz crkvenih prostora.
U diskusiji koja je slijedila mnogi su potvrdili i proširili iznesene prijedloge, a posebno naglasili da u biskupiji trebala poticati i organizirati solidarnu pomoć siromašnijim župama, napose onima koje su u ratu postradale ili razorene. Posebno je istaknuta potreba da se na razini biskupije ustanovi “tijelo”, sastavljeno od različitih stručnjaka za gradnje i obnove, koje će imati utvrđene nadležnosti i djelokrug. Naglašeno je da se trebaju čuvati, njegovati, obnavljati i “mali” crkvenih objekti na otvorenom: križevi, kapelice i slično. Oni su prepoznatljivi kršćanski znak i ukras okoliša, a vrlo česti i mjesni povijesni spomenik.
U raspravu se uključio i dijecezanski biskup Marin Srakić posebno naglasivši da se gradnje i preinake ne izvode bez propisane, potrebne i važeće dokumentacije. I on je potvrdio potrebu solidarnosti spram siromašnijih župa. Nakon zaključne rasprave slijedilo je očitovanje mišljenja glasovanjem o pojedinim skupinama prijedloga. (I03319SD/aj)