Dubrovnik, 29. prosinca, 2000. (IKA) – U kapucinskom samostanu u Dubrovniku u nedjelju 24. prosinca, u 91. godini života, 73. godini redovništva i 66. godini svećeništva, umro je član Hrvatske kapucinske provincije “Sv. Leopolda Bogdana Mandića” o. Alojzije Novak.
O. Alojzije Imbro (Mirko) Novak rođen je 14. listopada 1910. u Lopatincu, župa sv. Juraj na Bregu u Gornjem Međimurju. Nakon osnovnog školovanja, god. 1923. stupa u kapucinsko sjemenište u Varaždinu. U kapucinski novicijat ulazi u Varaždinu 9. kolovoza iste 1927. godine, gdje 10. kolovoza 1928. polaže prve redovničke zavjete. Nakon novicijata započinje filozofski studij u Bregenzu u Tirolskoj provinciji (1928.-1931.), a nastavlja na Centralnoj bogoslovnoj školi u Splitu (1931.-1934.), gdje 8. prosinca 1931. polaže doživotne zavjete. Za svećenika je zaređen u Šibeniku 8. srpnja 1934. Iste 1934. godine odlazi na poslijediplomski studij teologije u Rim na papinsko sveučilište Gregorijanu, gdje godine 1936. postiže magisterij iz specijalizacije otačke teologije. Godine 1937. imenovan je profesorom na Kapucinskom filozofsko-teološkom učilištu u Škofjoj Loki, gdje ujedno vrši službu magistra klerika do godine 1939. Kao sposoban i mladi svećenik premješten je god. 1939. nakratko ( 1939.-1940.) u Split, a u rujnu godine 1940. u Varaždin, gdje ostaje do rujna 1945. Tih pet godina djelo oca Alojzija Novaka bilo je presudno i od silnog značenja kako za život i opstanak hrvatskih i slovenskih kapucina, tako i za promišljene, lucidne i dalekosežne odluke kojima je zacrtao budućnost kapucina na slovenskim i, naročito, hrvatskim prostorima.
Otac Alojzije Novak je u prosincu godine 1940. izabran za provincijalnog definitora. U Drugom svjetskom ratu kada je Hitler okupirao Sloveniju, slovenski su samostani bili zatvoreni, a slovenski kapucini primorani napustiti Sloveniju. Tadašnji provincijal Ilirske provincije o. Mavricij Teraš imenovao je dozvolom vrhovne uprave Reda o. Alojzija u svibnju god. 1941. za provincijalnog vikara. Kao varaždinski gvardijan i vikar Provincije od 1941.-1945. samostalno upravlja hrvatskim samostanima i pomaže u spašavanju slovenskih kapucina pronalaženjem mjesta za njih u hrvatskim samostanima. U tom razdoblju na poziv blaženoga Alojzija Stepinca, i golemom zaslugom oca Alojzija Novaka, hrvatski se kapucini ponovo vraćaju u Zagreb gdje u istočnom dijelu grada, podižu crkvu Sv. Mihaela i grade samostan koji postaje sjedište Provincije i mjesto intenzivne pastoralne djelatnosti.
Nakon rata, od rujna god. 1945. do siječnja 1947. o. Alojzije je gvardijan u Osijeku. Kroz dva mandata, od god. 1946. do 1952. ponovo je definitor Ilirske provincije. U međuvremenu, kroz kratko razdoblje, od ožujka do listopada godine 1947., vrši službu bolničkog kapelana u Rijeci. Nakon što su talijanski kapucini napustili Rijeku, od listopada 1947. do rujna 1951. vrši službu gvardijana u Rijeci, a od proljeća 1948. ujedno je i župnik župe Gospe Lurdske u Rijeci.
U rujnu godine 1951. imenovan je magistrom klerika bogoslova u Zagrebu. Na provincijalnom kapitulu godine 1952. izabran je za provincijala Ilirske provincije slovenskih i hrvatskih kapucina. Od godine 1955. do 1958. ponovo je izabran za magistra klerika u Zagrebu, a ujedno vrši i službu ekonoma Provincije za vrijeme provincijalnog mandata o. Tomislava Šagi-Bunića (1955.- 1958.). Od godine 1958.-1961. gvardijan je u Zagrebu. Od godine 1961.-1967. kroz dva mandata ponovo je provincijal Ilirske provincije. Nakon prestanka provincijalne službe od god. 1967.-1970. o. Alojzije vrši službu gvardijana i župnika u Zagrebu.
Od godine 1970.-1976. o. Alojzije Novak je pomoćnik učitelja novaka, a nakon Provincijalnog kapitula god. 1976. imenovan je za učitelja novaka i na toj službi ostaje do godine 1985., kada je premješten u Dubrovnik, gdje kao duhovni savjetnik i ispovjednik, a neko vrijeme i kao gvardijan, ostaje do svoje smrti.
Otac Alojzije Novak bio je istinski duhovni otac Hrvatske kapucinske provincije, cijenjeni odgojitelj mladih redovničkih naraštaja i traženi ispovjednik i duhovni vođa svećenika, redovnika, redovnica i brojnih vjernika – laika.
O. Alojzije pokopan je 28. prosinca na dubrovačkom groblju Boninovo, u prisutnosti velikog broja svećenika, redovnika i redovnica kao i brojne rodbine iz rodnog Međimurja, a pogrebne obrede predvodio je kotorski biskup mons. Ilija Janjić i dubrovački biskup mons. Želimir Puljić. Od pokojnika se govorom oprostio u ime redovničke subraće kapucina dr. Zdenko Tomislav Tenšek, provincijalni vikar, u ime Slovenske kapucinske provincije provincijal fr. Štefan Balažic, u ime svećenika dubrovačke biskupije don Grgo Tomić a u ime vjernika – laika gospođa Pave Radonjić. Nakon pogreba u svetištu “Gospe od Milosrđa” služena je sv. misa zadušnica koju je predvodio dubrovački biskup mons. Želimir Puljić, a propovijedao fra Bono Zvonimir Šagi.